sr-Latn-RSen-GB
Select the search type
 
  • Site
  • Web
Search
facebook twiter contact contact
  • Uvod
  • Baza osudjenika
  • Baza propisa
    • Srbija
      • Ustavi
      • Zakoni
      • Podzakonski akti
    • Jugoslavija
      • Ustavi
      • Zakoni
      • Podzakonski akti
  • Teme
    • Abolicionizam
    • Statistike
    • Načini pogubljenja
      • Streljanje
        • Karaburma
        • Povez
      • Vešanje
      • Mrtva šiba
      • Točak
      • Dekapitacija
      • Nabijanje na kolac
        • Falaka
        • Čengele
      • Javno izlaganje tela pogubljenih
    • Dželati
      • Alojz Sajfrid
      • Škola za dželate
      • Florijan Mauzner
      • Karlo Dragutin Hart
      • Egidij Fuks
      • Stanislav Todorović
      • Lazar Šaraba
      • Paja Jockov
      • Milorad Golubović
    • Abolicija 2002
    • Zašto smo protiv smrtne kazne?
    • Smrtna kazna u književnosti
      • Franc Kafka
      • Aleksandar Popović
      • Leonid Andrejev
      • Bora Ćosić
      • Andrej Bičkov
      • Alber Kami
      • Jovan Jovanović Zmaj
      • Viktor Igo
      • Oskar Vajld
      • Ranko Risojević
      • Radovan Beli Marković
      • Vidosav Stevanović
      • Žozef de Mestr
      • Teodor Drajzer
      • Danilo Kiš
      • Fransoa Vijon
      • Stendal
      • Horhe Luis Borhes
      • August Šenoa
      • Slobodan Gavrilović
      • Vladimir Nabokov
      • Ivo Andrić
      • Gajto Gazdanov
      • Piter Keri
      • Stefan Odegi
      • Jevgenij Ivanovič Zamjatin
      • Džek London
      • Aleksandar Gatalica
      • Artur Kestler
      • Fjodor Mihailovič Dostojevski
      • Vitalij Šentalinski
      • Embrouz Gvinet Birs
      • Andrija Matić
      • Dragan Radulović
      • Džon Grišam
      • Stevan Tontić
      • Džordž Orvel
      • Miloš Crnjanski
      • Aleksandar Hemon
      • Ljubomir Simović
      • Svetolik Ranković
      • Vladimir Sorokin
      • Per Fabjan Lagerkvist
      • Mirko Kovač
      • Hana Kent
      • Stevan Raičković
      • Meša Selimović
      • Žan Ipolit Tiseran
      • Tokatčuk Olga
      • Norman Majler
      • Jovica Aćin
      • Haled Hosein
      • Stiven King
      • Borislav Pekić
      • Truman Kapote
      • Milovan Marčetić
      • Niko Bartulović
      • Jovan Radulović
      • Stanislav Krakov
      • Margaret Etvud
      • Andres Roslund i Borge Helstrom
      • Stojan V. Živadinović
      • Dragiša Vasić
      • Milena Marković
      • Oskar Davičo
      • Žan Pol Sartr
      • Đorđo Manganeli
      • Aleksandar Petrov
      • Italo Kalvino
      • Džon Stajnbek
      • Vladislav Bajac
      • Velimir Lukić
      • Platon
      • Mihail Bulgakov
      • Don DeLilo
      • Bruno Jasjenjski
      • Fric Hohvelder
      • Dragutin Ilić
      • Miroslav Krleža
      • Edgar Li Masters
      • Ante Kovačić
      • Milka Aleksić Grgurova
      • Vilijam Šekspir
      • Mori Ogai
      • Mo Jen
      • Robert Muzil
      • Toni Parsons
      • Henrik Sjenkjevič
      • Mišel Turnije
      • Šon Ašer
      • Ćamil Sijarić
      • Nikolaj Vasiljevič Gogolj
      • Nikita Stanesku
      • Čarls Dikens
      • Stanjislav Ignjaci Vitkjevič
      • Desanka Maksimović
      • Oliver Peč
      • Svetlana Velmar Janković
      • Simo Matavulj
      • Laslo Blašković
      • Nenad Jovanović
      • Anri de Monterlan
      • Olga Tokarčuk
      • Arundati Roj
      • Salman Ruždi
      • Herbert Zbignjev
      • Hulio Kortasar
      • Enes Halilović
      • Milovan Đilas
      • Andžej Bursa
      • Patrik Ziskind
  • Bibliografija
  • Medjunarodno pravo
    • Ugovori
      • Univerzalni
      • Regionalni
        • Afrika
        • Amerika
        • Evropa
    • Deklaracije
      • Univerzalne
      • Regionalne
        • Afrika
        • Amerika
        • Evropa
    • Rezolucije
      • OUN
      • Drugo
    • Drugo („Meko pravo“)
    • Praksa
      • Evropski sud za ljudska prava
      • Interamerički sud za ljudska prava
      • Komitet za ljudska prava
    • Međunarodni standardi
    • Moratorijum OUN
  • Javno mnjenje
    • Debate
      • Skupština Srbije, 2002
      • Ustavotvorni odbor,Skupština Kraljevine Srbije1888
    • Peticije
      • Peticija 1980.
      • Peticija 1983.
      • Peticija 1983. - potpisnici iz Srbije
    • Ankete
      • anketa19
      • anketa20
      • Anketa2021
      • anketa2022
  • Vesti
    • Tekuće
    • Arhiva
  • Akcije
    • Tekuće
    • Prošle
  • Linkovi
strana ažurirana: 27.02.2013

Vešanje

Do 1858. godine, izvršenje smrtne kazne vešanjem nije bilo bliže regulisano nikakvim propisom. Postupak vešanja je zavisio od lokalnih okolnosti i sklonosti lokalnih činovnika koji su rukovodili pogubljenjem. Po pravilu, za vešanje nije korišćena nikakva posebna sprava (vešala) nego je osuđeni vešan konopcem o kakvo drvo. Isto tako nije bilo specijalizovanih dželata već su taj posao obavljali panduri i momci koji su pratili pojedine starešine i činovnike.

Od 1858. do 1930. godine u Srbiji više nije bilo vešanja, jer je u tom periodu jedini zakonski način pogubljenja bilo streljanje.

Posle stvaranja Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, u njenim zapadnim pokrajinama (današnja Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina) na snazi je ostalo austrijsko pravo, po kome su smrtne kazne izvršavane vešanjem, a izvršavao ih je profesionalni dželat, koji je bio državni činovnik. U istočnim provincijama (Srbija sa Kosovom i Makedonijom i Crna Gora) smrtne kazne su i dalje izvršavane streljanjem.

Jedinstveni Krivični zakonik za celu Jugoslaviju donet je 1929, a stupio na snagu 1930. godine. On je propisao vešanje kao jedini način izvršenja smrtne kazne. Tada je i u Srbiji, po prvi put, prestalo da se strelja i takvo stanje je ostalo na snazi sve do raspada Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine.

Vešanje je obavljano na način uobičajen u Austriji još od 19. veka, pomoću „austrijskih vešala“. Ta vešala su bila u obliku samo jednog stupa, na čijem vrhu je bio gvozdeni klin za koji je vezivan konopac s omčom. Osuđenik je stavljan na drvenu kutiju, stolicu ili kakvu drugu platformu, a dželat se peo uz nekoliko stepenica iza stuba, stavljao osuđeniku omču na vrat i pokrivao mu glavu komadom platna. Na dželatov znak, njegovi pomoćnici su izmicali platformu ispod osuđenikovih nogu i vukli ga nadole, pa je tako dolazilo do ugušenja. Agonija obešenog do nastupanja smrti je u proseku trajala oko deset minuta.

 
 „austrijska“ vešala 


Vešanje je obavljano intra muros (bukvalno: „unutar zidova“), tj. u prostoru u koji se ulazilo samo uz posebnu propusnicu. Obično je to bilo u sudskom ili zatvorskom dvorištu. Pogubljenju obavezno prisustvuje sudska komisija (u kojoj su i sudski lekar i sveštenik), a mogu mu prisustvovati, ukoliko to žele, branilac i predstavnici lokalne opštine, kao i sudski i policijski činovnici i najbliži srodnici osuđenog. Ukoliko prostor to dopušta, sud može dozvoliti prisustvo i drugim građanima, ali samo „časnim muškarcima“, koji se prijave i dobiju propusnicu. U stvarnosti, mnogi su ulazili i bez propusnica. Prilikom vešanja slavnog razbojnika Čaruge, u Osijeku 1925. godine, u dvorištu okružnog suda se okupila masa od preko 3.000 ljudi, žena i dece. Ako je istom presudom osuđeno na smrt više lica, oni se vešaju redom koji je naznačen u presudi, ali tako da nijedan ne može da vidi pogubljenje ostalih. Presuda se pre vešanja ne čita naglas, ali se štampa u skraćenom obliku i deli prisutnima. Telo pogubljenog se sahranjuje noću u tajnosti, a ako porodica to zahteva, telo joj se može predati da ga sahrani, ali bez ikakve pompe.

 
 vešanje u Zagrebu, 1929 


Od 1944. do 1959. godine, dva zakonska načina pogubljenja u celoj Jugoslaviji bili su vešanje i streljanje, prema odluci suda u svakom pojedinačnom slučaju. Ipak, vešanja su bila mnogo ređa, a sredinom 1950-ih su u potpunosti prestala da se koriste. Do 1947, vešanja (kao i streljanja) mogla su biti javna, naročito ako se radilo o teškim ratnim zločincima. Postupak vešanja nije bio podrobnije regulisan. Vešala su bila improvizovana, najčešće u obliku dva vertikalna stuba, na vrhu povezana poprečnom gredom za koju je vezivan konopac. Osuđeni je stavljan na stolicu ili kakvu drugu improvizovanu podlogu, koja je naglo izmicana a telo u padu je zatezalo konopac i prouzrokovalo smrt ugušenjem. Profesionalnih dželata nije bilo, ali su se pojedini vojnici ili policajci specijalizovali za tu dužnost i mogli su da izvrše i po nekoliko vešanja.

 

 

 

 

design by s4it impresum | autorska prava | privatnost | mapa sajta