Ante Kovačić

Biografija

Hrvatski književnik Ante Kovačić rođen je 6. juna 1854. godine u selu Celine, kao sin „katoličke matere na Celini pod kućmim brojem 12“ Anke Vugrinc, sluškinje koja se dva meseca kasnije se udala za Ivana Kovačića, a on priznao Antu za sina. Porodica se preselila u Oplaznik. Osnovnu školu Ante Kovačić je pohađao u obližnjoj Mariji Gorici od 1963. do 1855. godine i bio je jedan od najdarovitijih đaka. Pošto roditelji nisu imali sredstava za njegovo dalje školovanje, godinu dana je pauzirao, a zatim zahvaljujući pomoći kanonika Tome Gajdeka nastavlja školovanje u Zagrebu. Prve dve godine smešten je kod svog dobrotvora, kao đak učiteljske škole koju napušta, upisuje gimnaziju, kao što će napustiti i Nadbikupsko sjemenište na Kaptolu u kome je živeo nakon što je maturirao u Gornjogradskoj gimnaziji 1876. godine, osećajući da svešteničko zvanje nije za njega.
O toj neopozivoj odluci obaveštava svoje roditelje, i prepušten je sam sebi, jer njegov otac, razočaran njegovom odlukom, ne želi više materijalno da mu pomaže. Suočava sa siromaštvom i nemaštinom, i trudi se da davanjem časova lošijim đacima obezbedi svoju egzistenciju, školovanje.
Svoju prvu  pesmu, Elegija, objavio je 1873. godine, kao učenik petog razreda gimnazije. Tri godine kasnije, 1876. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, a počinje da sarađuje i u uglednoim časopisima. Te godine kada je upisao fakultet, u časopisu Primorac koji je izlazio u Kraljevici biće objavljena njegova prva pripovetka Milijana. U uglednom Vijenacu dve godine kasnije u nastavcima će izlaziti i njegov prvi roman Baruničina ljubav (1878) koji je posvetio svojoj budućoj ženi Milki Hajdin. Urednik Vijenca bio je August Šenoa, vrlo naklonjen mladom književniku. Sklon polemikama sa pozicije pravaša Ante Kovačić je nakon vrlo uvredljivih feljtona objavljenih 1878. godine zbog kojih se sukobio sa pripovedačem, „rođenim pesnikom“ kako ga je nazvao Šenoa, Rikardom Jorgovanićem, došao u sukob i sa A. Šenoom koji nije hteo u Vijencu da objavi njegovu humoresku Bježi-hajka. Vatreni pravaš Ante Kovačić će i Šenoino ponašanje u Skupštini doživeti kao opstrukciju pravaša, a i to će biti povod za napad i sukob iz isključivo političkih razloga, sa nekadašnjim prijateljem koji je bio simpatizer narodnjaka.
Nakon što je diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1878. godine, Ante Kovačić se ženi sa učiteljicom Milkom Hajdin u Maloj Gorici kraj Petrinje. Sledeće godine postaje član Stranke prava, po nekim svedočenjima ljubimac vođe stranke Ante Starčevića. Počinje da radi u kancelariji uglednog zagrebačkog advokata Josipa Frenka. Objavljuje 1879. godine u Slobodi feljton Iz Bombaja, a vođu stranke Antu Starčevića doživljava „kao neko božanstvo“, čak ga citira u svojoj travestiji Smrt babe Čengikinje (1880), koju je napisao kao parodiju na poznati spev Ivana Mažutanića Smrt Smail- age Čengića. Sa istomišljenicima, pravašima pokreće časopis Hrvatska u kome izlaze Kovačićeve novele Ladanjska sekta i Seoski učitelj (1880).
„Otkako znam da ćeš Ti biti mojom budućom ženom, a sada si zaručnicom mojom, život mi se preporodio i čini mi se da se je preda mnom počela kao ubavi list ljudske istorije razvijati krasna poljana moga budućeg rada i nauka...“ pisao je 1877. godine svojoj budućoj ženi Ante Kovačić. Pošto se 1881. presele u Karlovce gde će on raditi kod advokata Ivana Banjevića, u sledećih pet godina koliko su ostali u tom gradu, život će postajati sve komplikovaniji za čoveka koji je „sav dan radio u kancelariji, trčao po sudu“, a uveče kada je želeo da se posveti literaturi u tesnom stanu „mala deca su mu smetala“. Ante Kovačić i Milka imali su četvoro dece: Milku, Mariju, Olgu, Zvonimira, a Krešimir, najmlađi sin rođen je dva dana nakon očeve smrti. On će postati novinar i publicista. 
Život u Karlovcu od 1881. do 1885. godine nije mu bio nimalo lak. Zbog svog karaktera, otvorenosti i političkih ubeđenja kojih se držao do kraja života, ali i antiklerikalnih ubeđenja, uprkos simpatijama pojedinaca, Ante Kovačić je stekao i mnoštvo neprijatelja. Upkos svakodnevnom iscrpljujućem radu u advokatskoj kancelariji, bez obzira što se u to vreme žali na svoje zdravlje poverivši prijateljima da se plaši da se to neće“ na dobro svršit“ taj period je period njegovog intenzivnog pisanja. U Karlovcima je napisao roman Fiškal (1882) koji je štampan u Senju. U časopisu Sloboda objavljivao je i svoje pesme pod naslovom Dopisi (1883). Život u Karlovcu pokazao se vrlo inspirativnim za pisca sklonog da satirično i jetko opiše malograđanski život u malom gradu punom oportunizma, spletki i zlobe, te on započinje da piše i objavljuje u pravaškom časopisu Balkan opako satirični nedovršen roman Među Žabari (1886). Ugledni i moćni građani, čak i pravaši Karlovaca koji su se prepoznali u ovoj gorkoj i bespoštednoj satiri učiniće sve da se objavljivanje posle desetog nastavka obustavi. U tome će uspeti. To će dodatno otežati život Ante Kovačića i njegove porodice, čak i posle njegove smrti kada se porodica vrati u taj grad, i kada njegova literature bude potpuno skrajnuta, bunkerisana.
Odlučuje da se sa porodicom vrati 1886. godine u Zagreb, zahvaljujući prijateljima, dobija mesto u advokatskoj kancelariji poznatog advokata i političara dr Šrama. Doktorirao je 1887. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, pismeno i usmeno, i to „pogledom na ukupni rezultat“ sa „dobrim uspjehom“, a rešenju dalje piše da „izjavljuje vas banski stol ovim osposobljenim za izvršivanje odvjetništva“. Tada je počeo pisati svoje najznačajnije delo U registraturi (1888). Sledeće godine, počinje da ga objavljuje u Vijencu. Iako se danas smatra najznačajnijim delom hrvatskog realizma, brutalnog naturalizma, sa elementima romantizma roman U registraturi, iako su ga neki hvalili zbog slobode u slikanju ondašnjeg hrvatskog društva, psihološke gradnje likova, kao i zbog tada njemu samo specifičnog uvođenja svakodnevnice u literaturu, roman je izazvao oštre komentare, pre svega Katoličkog lista.. Posle tih događaja on više ništa neće objaviti. Tek će A. G Matoš i M.Marjanović deset godina nakon njegove smrti ukazati na njega kao na prvog koji je bio veliki zastupnik slobode u hrvatskoj literaturi, kao što će njegov roman proglasiti za najsnažniji roman XIX veka u hrvatskoj književnosti. Roman će biti štampan tek 1911. godine u Zagrebu. Nakon zbivanja oko romana U registaturi zabeleženo je da je pisac pritisnut materijalnim problemima zatražio od Matice hrvatske predujam od za novi roman Demagog uz obećanje da će biti „s mjerom i odgovarati očekivanju društva“. Neki znalci tvrde da on to nikada ne bi ni mogao da napiše tako nešto, jer bi to značilo da je odustao od svojih političkih stavova i uverenja do kojih je izuzetno i prkosno držao.
Još jednom će otići, odseliti se iz Zagreba. U Glinu sa porodicom stiže početkom 1889. godine. Ante Kovačić otvara samostalnu advokatsku kancelariju. Ali, prihodi su mali, mnogobrojna porodica živi u teškim uslovima i dalje, čak se dešava da mora iz svog džepa da plaća troškove za siromašne sugrađane. Zbog svih problema koje ima, a i zbog onih koji su se nakupili u njegovom pokušaju da obezbedi pristojan život za mnogočlanu porodicu u jednoj siromašnoj sredini, on početkom decembra doživljava psihički napad. Iz Gline na zaprežnim kolima prebačen je do susednog većeg mesta, a zatim u duševnu bolnicu u Stenjevcu, koji je sada deo Zagreba. Na putu je dobio i upalu pluća, a ustanovljeno je da je zadobio i tešku upalu mozga. Onovremena medicina nije mu mogla pomoći.
Umro je uveče, 10. decembra 1889. godine.
Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju. 

O delu

Baruničina ljubav (1878), Smrt babe Čengikinje. Travestia posvećena rodoljubo-narodnjakah novorodjenici (1880, 1911), Fiškal (1882, 1920, pa 1978) i u Sarajevu 1951, u Beogradu 1956. godine, Doktor Marko u kajgani. Tragikomedija iz mučeničkog života nagodbenjaka u banovini (1884) Ljubljanska katastrofa. Pripovest iz dječačkog života (1904), Izabrane pjesme (1908), Sabrane pripovjesti (1910), U registraturi (1911), Sabrana djela 1-2. (1915).
Posle Drugog svetskog rata u Zagrebu su štampana: Ukupna djela Ante Kovačića 1- 3 (1944), Stihovi (1949) Djela 1-2 (1950), Među žabarima (1951, 1978, 2004), Feljtoni i članci (1952) Prve pripovjesti (1953). Delo Ante Kovačića zastupljeno je u zborniku Pet stoljeća hrvatske književnosti (1962), kao i u Stoleću hrvatske književnosti (2000). Njegovo najvažnije delo U registraturi, pored toga što je doživelo izuzetne tiraže u Hrvatskoj, čitano je i objavljivano kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini, republikama nekadašnje Jugoslavije i bilo je obavezna lektira. 
Ante Kovačić je počeo kao pesnik, a poeziji, iako ne na isti način, ostaće veran tako da njegov pesnički, objavljen opus broji pedeset četiri pesme, a još dvadesetak je pronađeno u njegovoj ostavštini. U početku su to bile intimne, ljubavne pesme, ali i sa motivima iz istorije: Moja romanca, Metarmofoze, Na raskrižju,Car Bajazit, Gajbija. U satirične pesme koje imaju za temu ondašnje društvene prilike spadaju: Kameleon, Veliki patuljak, Pokornome kljusetu, kao i mnoge druge. Toj ranoj fazi pripada i njegov roman Baruničina ljubav (1877), jer u tom romanu nema direktnog i kritičkog problematizovanja društvenih odnosa, naprotiv pisan je u duhu trivijalnog romantizma. Priča o Sofiji Grefštein koja zavodi svog davno ostavljenog sina, puna je akcije, intriga, a i u tom prvom romanu kao i u poslednjem U registraturi susrešćemo se sa motivom incesta. Poznavaoci dela Ante Kovačića smatraju da je taj roman nastao pod uticajem Eduarda Sua, nekada vrlo popularnog francuskog književnika, sada već zaboravljenog, i Balzaka.
Stvarajući u doba realizma, Ante Kovačić je u svojim kompozicijski, kao i žanrovsko tematskim raznovrsnim delima koje je ostavio nakon kratkotrajnog života baštinio načela i romantizma i naturalizma, pa se to, uprkos svemu prilično obimno delo, smatra bitnom odredicnom hrvatske književnosti. Dok su drugi književnici tog doba uglavnom bili zaronjeni u prošlost, on je teme za svoje književne tvorevine pronalazio u svakodnevnici, i bio pažljiv i pronicljiv slikar vremena u kome je živeo.
Ante Kovaćić će još kao student pisati u almanahu Hrvatski dom i biti član istoimenog društva koje će napustiti da bi sa svojim istomišljenicima, pravašima osnovao almanah Hrvatska. Sarađivao je u časopisima: Nada (1871) Bunjevačkoj i šokačkoj vili (1973-74) Hrvatskoj vili (1875), Primorcu (1876, 1878), Vijencu (1875- 79, 1882, 1884- 1888), Obzoru (1877), Slobodi (1879- 80), Hrvatskoj vili (1882), Balkanu i Hrvatskoj (1886).
Stvaralaštvo Ante Kovačića bilo je kao i njegov publicistički rad vezano za pravašku ideologiju i politička zbivanja u Hrvatskoj. Posle Austrougarske nagodbe kada je Hrvatska potpala pod „zemlje ugarske krune“, uprkos nastojanju da ostvari bilo kakvu samostalnost, da uspostavi celovitost, da se suprotstavi „mađarizaciji“ i „germanizaciji“ on će sa pozicija starćevićevske ideologije, kako se tumačilo napisati i neke svoje novele, kao recimo Seoski učitelj. U toj noveli ispričao je povest u kojoj seoski učitelj odbija da drži nastavu na nemačkom jeziku i radije odlazi da se bavi zemljoradnjom. Svojom travestijom Smrt Smail-age Čengića pokazao je da se ne libi da izvrgne ruglu bilo koga, pa ni bana Hrvatske Ivana Mažuranića koji je bio hrvatski pučki ban od 1873 do 1880. godine. Obzirom na to da je u svojim delima izlagao i borio se za prava Hrvata, često je poruzi izlagao Mađare, Nemce, pored toga što je najvećem ruglu izlagao svoje sunarodnike, naročito u gradskoj sredini koju je smatrao izvorom svih zala, nemoralnosti, mada je i seosku sredinu prikazivao kao zaostalu, punu predrasuda. No, bio joj je naklonjeniji, čak je i idelizovao u prvom delu romana U registraturi kada se Ivica Kičmanović priseća svog seoskog detinjstva. U Ladanjskoj slozi (1880) se zauzima za slogu Hrvata i Slovenaca. I u Fiškalu (1882), a već sledeće godine će hrvatski ban postati Kuen- Hedervari (od 1883. do 1903. gpdome), neće poštedeti Nemce i Ilirce podsmeha pričajući priču o seoskom mladiću koji postaje bezobzirni advokat, karikaturalno prikazujući i sliku građanstva i aristokratije. Vrhunac satire, sa pravaških pozicija svakako je nedovršen roman Među žabari (1886).
 U njegovoj zaostavštini nije pronađen ni početak, ni rečenica romana Demagog koji je imao nameru da napiše nakon što je na ime tog romana o dva sveštenička naraštaja, kako je najavio u Matici hrvatskoj dobivši predujam od 200 forinti. Umesto tog romana očito je započeo humoristički roman iz đačkog života Crvenkapa, koji je uz nedovršene drame Literatova obitelj, Ljudevit Posavski, osnova za dramu Ivan Krčki, epa Petar Keglović. Svi ti radovi su objavljeni u Građi za povjest književnosti hrvatske 1939. godine. Prozna i pesnička ostvarenja Ante Kovačića zastupljena su u antologijama: Obasjani svetionik (1990),Mila si nam ti jedina (1998), Antologiji hrvatskog humora (1999), koje su objavljene u Zagrebu. Isto tako zastupljen je u trećij knjizi Antologiji hrvatskog pjesništva XIII do XXI stoljeća (2006), kao i u Svit se konča (2007) štampanim u Poljicama. Prevođen je na francuski, talijanski, nemački, češki...
Njegov život bio je inspiracija za pripovetku Crn Božić piscu E. Kumčiću, i nekih drugih hrvatskih književnika. Prema romanu Fiškal J. Marušić je 1970. godine snimio seriju, a četiri godine kasnije i serijal po Kovačićevom romanu U registraturi. Glavnu ulogu igrao je Rade Šerbedžija.

U registraturi

U prvom delu romana U registraturi, od tri koliko ih ima u prvom licu čitamo ispovest Ivice Kičmanovića, glavnog junaka priče. On je sin seljaka Jožice, Zgubidana, kako ga zovu jer svira u seoskom orkestru. U neposrednoj blizini njegove porodice, siromašne i skromne živi Kanonik. Kanonik ima dva sina, Peru i Mihu i kćer Anicu. Ivica je bolji đak od Kanonikovih sinova. Uprkos siromaštvu iz koga potiče Ivica nastavlja školovanje i to uz pomoć Mecene bogatog neženje vrlo tajnovite prošlosti, prilično gadne, kako će se kasnije ispostaviti. Naime, on je obeščastio lepu seljanku Doru, uništio joj život, ubio, zapalio dom i ona je poludela. Ivica se školuje boraveći u Meceninom domu, a tu je i Žorž, Mecenin podanik, podvodnik, saučesnik i čuvar njegovih mračnih tajni. Kada se Ivica zamomčio, napunio devetnaest godina u Meceninom domu se pojavljuje lepa Laura, njegova rođaka. U druga dva dela romana koje pripoveda pisac, nakon što je Ivica zatečen u njenom krevetu, i što je izbačen iz Meceninog doma saznajemo, sada već kroz priču pripovedača sve zaplete, ali i sudbine psihološki vrlo vešto građenih likova. Nakon što je ustanovio da je Laura Mecenina ljubavnica, očaran njome, Ivica joj ne odoleva.
Na rastanku Laura mu poklanja krišom kovčežić pun dragocenosti koje će mu pomoći da odvede svoju bolesnu majku na lečenje kada se bude vratio u seosko domaćinstvo u kome je odrastao. Vrlo vešto Kovačić u ovom romanu slika osiromašene seljake, pokondirene opanke i pokvarenu gospodu.
Kada se Ivica vratio, saznaje da se Miha po nagovoru svog oca oženio sa ružnom, ali vrlo bogatom Justom. U međuvremenu Laura saznaje da joj je Mecena otac, da je obeščastio lepu seljanku Doru koja je poludela, uništio dom, ubio nedužne ljude. Ona ga ubija, pljačka i odlazi za Ivicom na selo.Pomaže njegovom ocu da sagradi kuću, živi bez venčanja sa Ivicom na opšte zgražavanje seoske sredine. Ona ne želi da izgubi svoju slobodu. Nagovara Ivicu da nastavi školovanje i on odlazi ponovo u grad. Ona se onda spetlja sa Mihom, počne živeti s njim, a uz njenu svesrdnu pomoć nesrećna Justa umire. O svemu tome Ivicu obaveštava njegov otac. U međuvremenu u grad stiže i Anica tražeći službu i Ivica je u poslednjem trenuttku spašava iz podvodadžijskih ruku. Odlučuje da se oženi njome, svestan da je Laura duboko zagazila u zločin. Ona je već ubila Mihu, pokrala njegov novac, i sa novim ljubavnikom koji joj je u tome pomogao Ferkonjom, koga će ubiti nakon podele plena. Želi da bude sa Ivicom Kičmanovićem, ali on je odbija izabravši Anicu za svoju buduću ženu. Na njihovoj svadbi pojaviće se Laura i pobiti Ivičine roditelje, oteti Anicu i u šumi unakaziti osvetničkim sečenjem grudi. Za njom je raspisana poternica, na kraju je i uhvaćena. Na sudu će ranjeni Ivica svedok zločina će izazvati njeno priznanje, svedočeći protiv nje. Presuda je glasila: streljanje.
Roman se ne završava tom vrlo šturom scenom streljanja Laure, već požarom koji izaziva slomljeni Ivica Kičmanović, činovnik, registrator koji poludi i zapali sve u svom uredu, ali i sam izgori.
Teško je u mnoštvu likova koji su junaci romana U registraturi (Jožica, Kanonik, Miha Dora, Crni Jakov, Mecena, Kumordinar Žorž Jurić, Frekonja, Anica) ustanoviti ko je glavni junak Laura ili Ivica Kičmanović. Bez obzira što se zaplet dešava oko Ivice, nekada naivnog i optimističnog seljačeta koje u toku boravka u gradu ne samo da popušta pred njegovim opasnostima i gadostima u njima na neki način i učestvuje. Odlukom da se oženi Anicom, nevinom seoskom devojkom, Ante Kovačić Ivici koji je moralno posrnuo, naravno, pod uticajem fatalne Laure, kao da brani njegovo poreklo. Laura, čija sudbina je daleko teža i komplikovanija, i koja je od rođenja žrtva nasilja, koja je i žrtva incesta, ne uživa naklonost pripovedača, ne samo zbog osvetničkih zločina koje je počinila, već i zato što je gradska devojka i dobra glumica. Sve do suđenja kada se suočila sa Ivicom Kičmanovićem za koga je u jednom trenu poverovala da će razumeti njenu nesreću. Inače sklon razaranju ženskih likova u svojim delima, čini se da u ovom romanu dok Ivica gori u plamenu i izgovara: „Oh, Laura, Laura...“ pomislimo da i nije tako, bez obzira što u toku streljanja iz njenih grudi nije potekla „ni jedna kap krvi“. Kako god se tumačio lik Laure, ona pripada onim retkim, a možda je jedina žena koja poput kakvog muškog razbojnika pljačka i ubija, mada tu ima i priličnih količina ženskih načina da se počini zločin, trovanja. U svakom slučaju Laura je jedan redak ženski lik u književnosti  čijem streljanju čitalac prisustvuje. 

Deo iz romana U registraturi

Nije dugo potrajalo što je harambašica Lara sa svojom razbojniĉkom družbom još nastavljala ubojstva i umorstva... Sve crnja njezina djela zapanjivahu svijet. I napokon bi na njezinu glavu raspisana nagrada onome koji je živu ili mrtvu predade vlasti... Izdali je sami njezini drugovi... Postupak sudbeni bijaše kratak i jednoliĉan... Ona je spoĉetka sve tajila; no kad bi suočena sa svjedokom Ivicom, stade ljuto jecati i briznu u gorak plač, te razgali sav svoj život i izdade sva nedjela i zloĉine, pa i ogromne osnove svoga budućega rada... Ali ne odade ni jednoga suortaka, i na to je ne mogaše ništa na svijetu skloniti. Sudilo je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela ni jedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše je s mjesta i sručiše u grob iskopan na njezinu podnožju. Dugo i dugo kolale su u puku priče i bajke o glasovitoj hajduĉici Lari... A kažu da ju je tajna ruka iskopala i odnijela iz samotnoga groba na stratištu...