August Šenoa
Biografija
|
August Šenoa rođen je u Zagrebu 14. novembra 1838. godine. Otac Augusta Šenoe bio je ponemčen Čeh. Prva znanja August Šenoa stekao je u Pečuju, gde ga je otac poslao kod jednog kaluđerskog reda, a zatim se vraća u Zagreb gde se upisuje u gimnaziju. Zahvaljujući profesorima koji su bili patriotski orijentisani, August Šenoa je postao zagovornik hrvatstva, panslovenstva. Ta svoja rodoljubiva osećanja izražavao je u poeziji koja je bila uglavnom prigodna i svečarska, te su potonji istraživači s pravom tvrdili da nije imao pesničkog dara i da u hrvatskoj poeziji nije ostavio značajan trag. Ali, ta činjenica ne umanjuje značaj i veličinu Augusta Šenoe za hrvatsku književnost, jer njegov lični udeo je ustvari celokupna književnost hrvatska tog IX veka i u nauci se zove Šenoino doba.
Pored poezije pisao je: novele, romane, drame, feljtone, kritike. Prevodio je, uređivao časopis Vijenac. Šenoino doba poklapa se sa banovanjem Ivana Mažuranića (1873-1880), a to je na neki način stvaranje moderne Hrvatske. U to vreme sprovedene su mnoge reforme u svim oblastima. Posle završene dve godine prava u Zagrebu, odlazi u Prag, zanemaruje pravne nauke posvećuje se književnosti i politici. Oduševljeni panslavista slao je zagrebačkom Pozoru tekstove prožete antiaustrijskim duhom pa je zbog toga izgubio stipendiju. Ostavši bez novca radio je u praškim redakcijama i družio se sa mladim češkim književnicima. Na poziv jednog izdavača iz Praga odlazi u Beč 1865. godine i počinje profesionalno da se bavi žurnalistikom, da bi se godinu dana kasnije vratio u Zagreb i u Pozoru uređivao „književnost i umetnost“. Sledećih godina dobiće državnu službu, postati prvo gradski beležnik, pa sudija, i na kraju gradski senator što će ostati do smrti. Kao umetnički direktor i dramaturg sproveo je značajne reforme u pozorištu, izabran je za potpredsednika Matice hrvatske, bio dugogodišnji urednik Vjenca, osnovao je Humoristički list…Družio se sa Ljudevitom Gajem koji je na njega uticao svojim sveslovenstvom i ilirizmom. Između ostalog zapisao je u svom dnevniku: „Ja pratim srpsku književnost kao i hrvatsku, jer ja za sebe smatram taj nesretni raskol među ljudima istoga jezika ludorijom!“ Prevodio je sa nemačkog, poljskog, češkog, manje sa francuskog i engleskog. Sastavio je Venac izabranih pesama hrvatskih i srpskih (1873), Antologiju pjesništva hrvatskoga i srpskoga narodnoga i umjetnoga (1876). Prvi moderni hrvatski roman Zlatarevo zlato Šenoa je objavljivao u Vjencu, u nastavcima 1871. godine, a već sledeće Šenoin prvi roman objavljen je kao knjiga. Slede: Mladi gospodin, Čuvaj se senjske ruke (1875) Seljačka buna (1877), Diogenis (1878), Vladimir, Prosjak Luka (1879) Kletva (1880) koju nije dovršio, i Branka (1881).
Posle zemljotresa u Zagrebu 1880. godine obilazeći porušeni grad kao senator, razboleo se i ostao vezan za postelju diktirajući roman Kletva.
Umro je 13.XII 1881. godine u Zagrebu.
O delu
August Šenoa je pre svega pisac istorijskog romana pisanog na osnovu stvarnih događaja. Oni su nastajali na osnovu izvorne i arhivske građe koju je pomno proučavao, ali i stvaralačke invencije koju ovaj hrvatski pisac ne ističe, ali koja je prisutna počev od njegovog prvog romana Zlatarevo zlato u kome opisuje sukob građana i plemića. Istorijsku građu za ovaj roman August Šenoa je pronašao u sudskim spisima. Iz parnice podbana Gregorijanca i Zagrepčana pisac je rekonstruisao vreme ali i položaj hrvatskog čoveka nemilosrdno tlačenog od feudalne gospode. U romanu opisuje i borbu protiv turske najezde, ali je umetnuo i ljubavnu priču lepe Dore i Pavla Gregorijanca. Već u tom prvom romanu Šenoa pokazuje izuzetnu osetljivost za potlačene i ponižene, obespravljene. Taj stav prepoznaćemo u svim njegovim delima: Povjesnicama, Prijanu Lovri, Prosjaku Luki, možda najviše, najizraženije u Seljačkoj buni. Augus Šenoa smatrao je da književnost treba da bude tendenciozna, a naročito tekstovi koji se izvode u pozorištu po ugledu na poljsku ali i rusku literaturu (Mickijevič, Turgenjev, Gogolj i dr.). U skladu sa svojim literarnim uverenjima za svoje literarne teme birao je probleme grada i sela, odnos klasa, propadanje plemstva, fenomen malograđanštine, oslobodilačke borbe, moralne dileme i to u rasponu od XVI do XIX veka.
O Seljačkoj buni
|
Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svako može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno beše izrasla uz vojničku cestu, bješe o konopcu obješeno šesnaest i vli više nesretnih seljaka i izloženi vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsečeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu, kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanac, njegov zamenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim klještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom, a najposle rasčetvoren kao razbojnik… To „rasčetvorenje“ izvršio je Morenc Behiz, mađarski vlastelin. Tako u svojoj hronici piše Nikole Ištvan o izvršenju smrtne kazne nad vođom Seljačke bune 1573. godine. Matijom (Ambroz) Gubecem koji je pogubljen 15. II 1573. godine, u Zagrebu, na Trgu svetog Marka.
Seljačku bunu, istorijski roman Šenoa je objavio prvo u Vjencu 1877.godine. Roman je zasnovan na istorijskim činjenicama. U njemu je pisac opisao klasne razlike, poniženost i obespravljenost seljaka, ali isto tako nedvosmisleno je pokazao suprostavljanjem dva lika, seljaka, pobunjenika Matije Gubca i surovog, bezobzirnog, pohlepnog velikaša Franji Tahiju, na čijoj je strani. Pisac Seljačke bune smatrao je da svi treba da budu jednaki. Roman obiluje masovnim scenama borbe (zna se da je Franja Tahi okrivljen za tri seljačke bune (1567, 1571, 1573. godine) da je zlostavljao seljake i da svedočenje 508 svedoka i zapisnik koji je bio dugačak šest i po metara i načinjen je prilikom prve bune (1567. godine) ništa nije promenio, niti je ovaj ugarski velikaš snosio bilo kakve posledice.Osim istorijskih činjenica koje je pomno proučio i kojih se držao u romanu August Šenoa slika karaktere ljudi, odnose kmetova i plemića i zastupnik je teze da se tiraniji valja odupreti bez obzira na cenu. Paralelno sa pričom o društvenoj nejednakosti Šenoa priča i priču o nesretnoj ljubavi između Jane i Đure Mogaića, te Sofije Hening i Tome Milića. Brojni likovi, spletkaroši, izdajice čine ovaj roman izuzetno zanimljivim, ali lik Matije Gupca, koji je oličenje slobodarskog seljaštva koje je izloženo stradanju kao i monstruozni način pogubljenja koji je na osnovu brojnih istorijskih dokumenata opisao i Šenoa teško se mogu zamisliti, a još teže shvatiti.
Deo iz romana Seljačka buna
…Na trgu pred Markovom crkvom brujila je silesija naroda, glava do glave, a radoznalost ljudska buljila je i iz prozora, sa krovova.Gradski sudac išao je sa željezom pred nama, uz nas dva reda gradskih stražara,s nama okovan Pasanac, a za nama u krvnom odijelu krvnik i njegovi druzi. Ponosito dizaše moj sužanj glavu, gleđuć preko znalačkih glava ljudstva, koje se stisnuv šaptaše:
- Vidite li, to je Gubec, to je seljački kralj!
Sred trga puče čistina, okružena banskom vojskom, a sred čistine vatra i kolo.Dođosmo tamo. Tad izađe pred narod sudac i dignuv žezlo viknu:
- Narode, čuj! Evo stoji Matija Gubec, stubički kmet, razbojnik, zlotvor, palikuća kojeg se je zlotvorna ruka digla na božja i ljudska prava, na kralja i zemaljsku gospodu. A to je Andrija Pasanac, ortak zlotvora Gupca i zlotvor sam. Al pravda pobijedi i puko je zlotvorom sud. Pasanac budi prije smrvljen na kolu i gubi glavu, a Matija Gubec, kojeg se opaka ropska duša drznu igrat se kralja, nek primi kraljevsku čast, nek bude vjenčan razbijaljenom krunom na razbijaljenom stolu i rasječen na četvero.
Gubec prijebljedi, zadrkta, stisnu zube i pogleda puk. Narod zaštrijepi, a sudac baci slomljeni bjeli štap pred noge sužnjem i viknut će opet:
- Krvniče! Tvoji su, daj!
Pesanac poljubi Gupca, kleknu pred me, zabuljiv oči u zemlju, al jedva ga blagoslovih, spopaše ga krvnici i u jedan hip navinuše ga oko kola iz koga prodirahu oštri šiljci. Sad zamahnu krvnik visoko i razbi seljaku svaku kost na noguh i rukuh na dvoje. Pri svakom udarcu prodre zrakom užasan krik, koji se izvinu modrim drhćućim usnama seljaku. Hitro ga skinuše s kola, i kad smrvljena ljudska zgloba tresnu na zemlju spopade krvnikov sluga Pasanca za kosu, krvnik zamahnu mačem i pokaza svijetu krvavu glavu.
Za toga stajao Gubec nijem i blijed ko kamen gleđuć u svijet, samo pri svakom vapaju druga zatrepti mu suza u oku.
- Oče, sad je na mene red- šapnu kad se krvavo truplo sruši na zemlju- bog mi pomozi! Bog pomozi puku!- Krvnik se primaknu, al Gubec mahnu mu rukom: - Ukraj, da se pomolim. Blagoslovi me oče!
Kleknu na zemlju, prekrsti se i reče glasno:
- Bože! Ohrabri me, jači me! Ne daj da s tjelom pogine duša. Za pravo i slobodu sam se digo, za nju mrem. Svima praštam – i Tahu i Gregorijancu. Blagoslovi me, oče!
I stavih ruku na njegovu glavu, a bilo mi je da će puknuti zemlja.
- Sinko, idi u miru, gresi su ti oprošteni- rekoh.
- Amen- dahnu sužanj, i krvnik ga spopa i poče derat sa Gupca odijelo. Silom pritisnuvši ga na stolac od razbijeljena gvožđa. Obrazi mu porumeniše, zadrkta. I pristupi krvnik sa razbijeljenim kliještima te stade ga štipat za ruke, za noge, u razgaljena prsa. Svakim uštipom zinu krvava rana, zadrkta tijelo, na čelo navre gust znoj, a iz grudi izvinu mukao jauk. Napokon dignu krvnik kliještima iz vatre krunu od usijana gvožđa.
- Na ti, kralju krunu- kriknu krvnik i spusti žarko gvožđe na Gupčevu glavu. Koža mu prsnu, krv brizne, bjele usnice zadrktaše, smrtna bledoća osu mu lice, još jednom pogleda me kao ranjena zver i šapnu: - Zbogom, oče! – a zatim počeše se oči točit i točit.
- Pobjegoh. U meni je kipila krv. Na čelu mi je stajao znoj, srsi prolažahu mi tijelom. Pobegoh ko pijan, ko lud, ko mahnit. Klekoh pred boga da se pomoli. Ne mogoh. Padoh u izbi svojoj na zemlju – plakah, plakah od mraka do zore. Oh, bože! Što si mi dao doživjeti taj dan, koj mi raskoli srce, raskinu živce, otrova dušu; što si mi dao da me pogodi zadnji taj pogled, to umiruće krvavo oko, koje će mi žeći srce dok budem živ.
Str. 287- 289
August Šenoa Seljačka buna
Prosveta, Nolit, Zavod za udžbenike, 1978. godine
Strip i film po romanu Seljačka buna
Roman Seljačka buna Augusta Šenoe poslužio je kao predložak Željku Loradaniću da nacrta istoimeni strip.
Smatra se da su dela Augusta Šenoe „najstripičnija“ u hrvatskoj književnosti. Inspirisani njegovim romanima bili su i strip crtači: Andrija Maurović, Albert Kinerta, Radovan Dević, Mladen Trnski.
Scena iz filma Selja
ka buna 1573. Vatroslava Mimice koji je snimljen 1975. godine.
Uloge: Fabjan Šovagovi (Matija Gubec) , Bata }ivojinovi (Andrija Pasanac) Pavle Vujsi (Franja Tahi) itd.