Dragan Radulović
Biografija
 |
Dragan Radulović rođen je na Cetinju 1969. godine i sebe smatra Budvaninom. Živi u Budvi i predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“. Osnovnu školu pohađao je u Budvi, gimnaziju u Beogradu, gde je i diplomirao filozofiju, na Filozofskom fakultetu. Kao student bio je član redakcije i pisao za crnogorski nedeljnik „Monitor“. Kratko je radio kao novinar i u budvanskom listu „Primorske novine“.
Do sada je objavio zbirku pripovedaka Petrifikacija (2001), roman Auschwitz Cafe (2003) koji je imao i drugo izdanje 2006. godine. Kako interesovanje za ovaj izuzetni roman s razlogom ne jenjava, 2011. godine pojavio se u vidu samizdata. Sledeća knjiga Vitezovi ništavila ili Đavo u tranziciji ili Đavo u tranzicionom Disnylendu (2005) katalog groteski, može se čitati i kao“ neka vrsta appendiksa „ romanu Auschwitz Cafe, kako je to objasnio autor. Zbirku pripovedaka Splav Meduze objavio je 2007. godine. Priča iz te knjige „Lice koje pjeva“ uvrštena je u antologiju „Best European Fiction 2013“ a sačinio je Aleksandar Hemon. Po priči Propast kuće Marinkovića (2008) napisao je i dramu Pejzaž od pakla..
Član je crnogorskog PEN-a, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Matice crnogorske… Dragan Radulović je dobitnik nagrade festivala Grad-teatar „ Stefan Mitrov Ljubiša“.
Knjige Dragana Radulovića crnogorskog pisca su prevedene na engleski, slovački, švedski, mađarski, objavljene i u Hrvatskoj, ali ne i u Srbiji.
O romanu Auschwitz Cafe
 |
Dragan Radulović ne poriče da je angažovan pisac, u onom najboljem smislu koji je Danilo Kiš označio kao „po- etika“, jer se u svojoj literaturi koja je u neraskidivoj vezi sa filozofijom, bavi temama koje se uglavnom prećutkuju i zaobilaze u savremenoj književnosti bivših republika Jugoslavije. Njegova pažnja je usmerena na viziju i stvarnost, obezduevljanje sveta, propadanje čovečnosti, na posmatračko, apologetsko podržavanje besmisla pre svega ljudske destruktivnosti, univerzalnog zla koje se i lokalno manifestvuje, kao laž „koja je učinjena poredkom sveta“ kako to u „Procesu „ kaže Franc Kafka.
U romanu Dragana Radulovića Budva je autopoetički topos zbivanja i prožimanja lokalnog i opšteg. Roman je antiutopijsko viđenje tranzicionog života, a bi ga opisao Radulović koristi različite žanrove: horor, krimić, triler i na kraju opisujući sukob na Ostrvu cyberpunk. Roman Auschwitz Cafe kao podsticaj oko koga se sve i zbog koga se sve dešava je otmica 19 putnika u vozu br.761, u mestu Štrpci , na liniji Beograd- Bar 27.2.1993. godine. Osamnaest putnika je bilo bošnjačke pripadnosti i svi su ubijeno kod Višegradske banje.
Služeći se alegorijom i fantastikom , ali i crnim realizmom Radulović tka priču koju čitalac saznaje od psa Ždere koji je glavni narator i svedok.
U prvom delu romana upoznajemo junake, prvo Seamusa koji je Žderin najbliži prijatelj i putnik iz voza, čovek koji je zauvek promenio čak i ime, nesvršenog studenta koji je prekinuo sve odnose sa svojom porodicom, sem sa svojim Đedom koji zajedno sa unukom, u očekivanju smrti pije, a ne odoljeva ni džointu kada mu unuk koji je spoznao svet i zlo u njemu dolazi u posetu.
Zatim je tu i priča doktora istraživača Lampeduzea, pukovnika Berkuta,, dr Nikole Kneževića, njegove koleginice, patologa u mrtvačnici gradske bolnice Alise, zatim Seamusovog Đeda, gospođe Moris, i junaka serije Dosije X, Foksa Moldera, agenta FBI- ja koji se bavi paranormalnim fenomenima, i na kraju Kalaharij, prototipa čoveka „za sva vremena i prilike“. Svi oni su učesnici sukoba tajnog društva „Prijatelji“ i Mreže, visokosofisticirane inteligencije koja obitava na Ostrvu pod patronatom Njegove Ekselencije.
Dželat, simpatičnog imena Pepi, kako doznajemo od psa Ždere koji ga se seća kao jednog od učesnika borbe pasa, jedan je od junaka ovog romana. Oličenje „banalnosti zla“ kako bi rekla Hana Arent. On je ugledni građanin koji svoj posao obavlja revnosno. Dželat je i gost tv kontakt programa u kome govori o poeziji, o svojoj uniformi i pravilima službe, o svojoj zasluzi za unapređenje turizma. Lik Dželata je najupečatljivija je groteska ovog romana.
Delovi iz romana Dragana Radulovića Auscwitz Cafe
Mravi u paklu
Dok nijesam upoznao Seamusa i dok me nije uputio u suštinu stvari, i ja sam kao prosti pučanin uživao u javnim pogubljenjima. Godio je mojim nozdrvama vonj koji ispušta kažnjenik, dok dželat, na opštu radost okupljenog građanstva, posluje oko njega. Ubjedljivo najdosadniji dio spektakla bio je onaj kada sudija ljubazno zahtijeva od “trpljenika” da prizna krivicu, ili dokaže svoju nevinost. Kako niko nije priznavao krivicu, a dokazati nevinost nije mogao – bilo je to brbljanje bez kraja, žalosni splet retorskih trikova i vratolomija, bez ikakvog smisla i svrhe, jer sudije su već donijele svoju odluku i nju ništa nije moglo izmijeniti. Svi koje bi izveli na Trg od kazne završavali su u rukama "pravednika", kako su građani tepali dželatu, i tu prosto nije bilo pomoći. Dok je kažnjenik posljednji put pokušavao da dokaže svoju nevinost, okupljeni svijet ga nije slušao, zviždali su mu i psovali ga, jer im nije bilo jasno zašto, kojega vraga, on tu nešto bulazni, zašto se već ne ponaša kako dolikuje jednom kažnjeniku, dakle skrušeno, zašto ne ućuti i prihvati svoju kaznu dostojanstveno. Koliko već jedna gomila mesa posjeduje dostojanstva, jer on je ovdje samo gomila mesa, shodno čemu treba i da se ponaša. A ne da govori bez prestanka, kao da ga iko sluša. Kao da iko ima vremena za njegove basne. Svjetina je psovala i bunila se, a dželat je za to vrijeme stajao po strani. Nije pratio razgovor koji se vodi na gubilištu, a izgledalo je ni reakcije publike. On je radio svoj posao: oštrio je sječiva i nježnim dodirom prsta provjeravao njihovu oštrinu, raspoređivao instrumente po stolovima za mučenje, održavao vatru u čeličnim kavezima, vodeći računa da je bude dovoljno u slučaju da mora užariti kliješta ili kakav bodež.
O, da. Dželat je bio potpuno posvećen svom poslu i veoma popularan u gradu. Niko mu od prisutnih građana nikada nije vidio lice, a o njegovom imenu i porijeklu nagađalo se svašta. Zanimljivo, ali svi su tvrdili da ga poznaju: za jedne on bijaše njihov komšija koji je iz avanturističkih pobuda prije dvadeset godina napustio grad, pa se sada vratio, ali zbog osjetljive prirode svog posla krije lice i ne kontaktira sa prijateljima, za druge on bijaše sam gospodar grada, Njegova Ekselencija Veliki Registrator, koji prerušen u dželata dijeli pravdu smatrajući da to niko bolje od njega ne umije obaviti. Međutim, ne vjerujem u te priče: dželat je prosto službenik pravosudni, primljen na posao, ispunivši prethodno uslove konkursa koji je raspisala gospoština budvanska prije nekoliko godina. Ništa tajanstveno i čudnovato, sasvim običan službenik koji bi svoju rabotu mogao obavljati i bez kapuljače, no, tako zahtijevaju stroga pravila službe, a ona se moraju poštovati. Uostalom, kapuljača omogućava posmatračima da se lakše poistovjete sa pravdom, da bez prepreka zamisle sebe u dželatovoj ulozi, da užitak produže i pošto se kazna izvrši a kažnjenik izdahne – jer sa kapuljačom, svaki je stanovnik grada mogao biti dželat. A to je veza na kojoj počiva pravda. Naravno, niko od ljudi koji prisustvuju pogubljenjima, sebe ne zamišlja kao kažnjenika, bar niko zdravoga razuma; a on je, zdrav razum, kako reče filozof, najpravilnije raspoređena stvar na svijetu – niko se ne žali da ga ne posjeduje dovoljno.
Sitnije kazne: odsijecanje ili bušenje jezika zbog bogohuljenja i olajavanja vlasti, žigosanje krivokletnika užarenom potkovicom, odsijecanje ruku lopovima i prosjacima, čupanje noktiju užarenim kliještima i rasijecanje nozdrva – kazna rezervisana za ljude koji izbjegavaju redovito plaćanje poreza i drugih dažbina, odstranjivanje klitorisa ili mošnji, već u zavisnosti od pola "trpljenika", osobama koje su ogrezle u blud i nemoral, odsijecanje ušiju ljudima za koje se komisijski utvrdi da su čuli nešto upereno protiv vlasti, a da to nijesu vlastima prijavili, utapanje ekstremiteta u posude sa kiselinom – ljudima koji na vrijeme ne vraćaju svoje dugove, a čiji su povjerioci dovoljno bogati i uticajni da mogu izdejstvovati zaštitu suda. Te, dakle, kazne dželat je izvršavao u okviru svog radnog vremena, od 7 do 14h svakog dana osim nedjelje, u lokalnom zatvoru, bez prisustva publike i navijača, u intimnoj atmosferi susreta pravde i prekršioca.
Str. 9
Griješe ljudi koji tvrde da je mučenje što prethodi smrtnoj kazni tek slijepa divljačnost, bez ikakvog reda i postupnosti – da jeste, taj osjetljivi posao izvršavala bi gomila, a ne posebno obučeni pojedinac ili tim eksperata, bogato nagrađivani za svoj trud, često i od samih "trpljenika" koji novcem pokušavaju podstaći što jasnije ispoljavanje profesionalizma kod dželata.
Tortura je tehnika primjene moći, nad tijelom prvenstveno, ali ništa manje i nad dušom kažnjenika. Tortura je takođe namijenjena i posmatračima: u prvom redu kao zabava, ali istovremeno i opomena što bi im se moglo dogoditi ukoliko pažljivo ne sagledaju svoje mjesto u društvu. Njen osnovni zadatak jeste da izazove i održava precizno određenu količinu bola, što znači da tortura počiva na premisi da je patnju moguće precizno izmjeriti, stepenovati i propisati odgovarajućem zločinu. Dioničarsko društvo za proizvodnju i distribuciju agonije "Gubilište", sa sjedištem na Trgu od kazne (koji je ranije bio poznat pod imenom Trg pjesnika, a do preimenovanja je došlo na zahtjev pučanstva i samih pjesnika koji su spremni da uvijek podrže svakakvu gadost samo ukoliko je dovoljno krvava i glamurozna), to dakle, dioničarsko društvo, bilo je zaduženo za osmišljavanje i realizaciju kazni nad prestupnicima. Zapošljeni u DD "Gubilište", sasvim u skladu sa savremenim dostignućima nauke, a uz veliko uvažavanje tradicije, razvili su široku paletu gradacije patnji: od prostog odsijecanja glave, koje patnju svodi na trenutni bljesak, a u teoriji torture je poznato kao nulti stepen bola (te se u bol skoro i ne računa!), pa do zadivljujuće suptilnih načina kojima je moguće patnju produžiti do u beskonačnost.
Ako pažljivije razmislimo o fenomenu torture, uočićemo da je tu prije svega riječ o djelu humanosti, čiji je cilj da produži život "trpljenika" – patienta, koliko je to moguće i koliko presuda nalaže. Svakako, da ga produži u patnji koja se sastoji iz "stotina malih i neprekidnih umiranja", tako da se ostvare, prije nego se život ugasi, najprefinjenije i najprobranije agonije ("the most sophisticated & exquisite agonies" – kako je napisano u prospektu kojim se Mediteranski polis Budva predstavlja svijetu kao turističko odredište).
Bol, prema tome, nije nasumičan, on je proračunat i pažljivo odmjeren. (Stručnjaci koji rade u DD "Gubilište" utvrdili su čak i jedinicu za mjerenje bola – dolor, što je svakako vrijedno naučno dostignuće i zaslužuje da bude ovdje pomenuto.) Vrste tjelesnog mučenja, kvalitet, intenzitet i trajanje patnji – ne smiju biti prepuštene slučaju. Svaki "trpljenik" prije izlaska na mučilište biva podvrgnut detaljnoj ljekarskoj kontroli, a nalazi do kojih ljekari dođu uzimaju se u obzir prilikom izricanja, ali i samog izvršenja, kazne. Jer nije baš uputno kada predmet torture premine prije vremena, time se stvara loš utisak o organizaciji spektakla, posmatrači zvižde i protestvuju, a dželat umjesto na stručnjaka više liči na kasapina. O, ne. To se po svaku cijenu izbjegava.
Bol je predmet zakonskih propisa. On je u izravnoj povezanosti sa težinom krivičnog djela, ali i sa ličnošću krivca. Međutim, bol žrtve još ponajviše zavisi od društvenog statusa oštećene strane. Ukoliko je, na primjer, oštećena strana beznačajnog porijekla i jadnog imovnog stanja (a porijeklo i imovina jesu stavke do kojih se u Budvi najviše drži) onda ni kazna neće biti bog-zna-koliko veličanstvena, niti će njeno izvršenje privući gledaoce. Odradiće je dželat rutinski u zatvoru, bez pompe i majstorstva, ali i bez uživanja. No, uporedo sa većim društvenim položajem oštećene strane, povećava se i vrijednost krivičnog djela, ono dobija na značaju, a samim tim i propisane kazne postaju raznolike i bogatije patnjom. U tom slučaju mučenje se pretvara u baroknu raskoš pravde. I svi odlaze kućama zadovoljni.
Bol je, i to ne smijemo zaboraviti, trijumf pravde. A pravda je teatar koji zbližava ljude unutar zidina jednog grada: omogućava im da zajednički učestvuju u svetoj tajni primjene moći, da uživaju u tuđoj patnji, a da tim uživanjem istovremeno potvrde svoju pripadnost zajednici. Zaista, pravda grad čini ugodnijim mjestom za život.
To je dobro znao Veliki Registrator, gospodar Grada, prvi među jednakima – ali, jednakiji od njih – i nije se libio da iskoristi svoju moć i uplete se u izvršenje pravde. Detaljno obavještavan o zbivanjima na gubilištu, ukoliko bi patient muke podnosio bez urlika i psovki, ukoliko bi zbog toga okupljena svjetina počela da ga sažaljeva, ili što je još gore, počela da mu se divi, Veliki Registrator bi od dželata zahtijevao da "trpljenika" udavi garotom i okonča mučenje. Zbog toga, kad god bi kažnjenik trpio bol bez glasa od sebe, okupljeni narod je očekivao dospijeće depeše u velikoj koverti zelene boje, jer dokumentom u njoj iskazuje se milost a muke bivaju prekraćene.
Ali, Veliki Registrator je dobro znao da je milost tek druga strana kazne. Milost je neodvojiva privilegija moćnih, i ne valja je rasipati bez mjere.
Str. 11
Tačno u 16 i 30h izveli su nesretnika na gubilište, bilo mu je dozvoljeno da se pred pukom pojavi samo u bijeloj košulji koja mu je dopirala do iznad koljena. Vezali su ga lancima za stub, a potom je sudija zatražio od ljekarske komisije da podnese izvještaj o zdravstvenom stanju "trpljenika". Medicinari su složno potvrdili da njegovo zdravlje ne predstavlja nikakvu smetnju da se nad njim izvrši pravda, što su sudije vidno obradovani primili k znanju. Poslije toga je najstariji među njima, onaj sa najviše iskustva u sudijskim poslovima, ustao sa svojega mjesta i obratio se kažnjeniku: "Da li, građanine, priznajete krivicu koja vam se stavlja na teret?" Građanin je pokušao da podigne glavu, ali nije uspio, i ona je mlitavo klonula na njegove grudi. "Pi, ovoga su drogirali." Čuo sam glas pored sebe kako komentariše prizor, razočaran i gotov da napusti zabavu, jer drogirani "trpljenici" ne urlaju i ne zapomažu do neba, oni samo ječe i mumlaju nerazumljive riječi, što nije posebno interesantno za gledalište, niti se u tome može uživati. Ali sudija je bez ikakve promjene u glasu nastavio da obavlja svoju dužnost: "Da li želite, građanine, da dokažete svoju nevinost, kad već ne priznajete krivicu?" Građaninu je očigledno bilo svega dosta, jer ovoga puta nije ni pokušao da podigne glavu, samo mu se umjesto odgovora na postavljeno pitanje, niz bradu počela slivati pljuvačka. Neko je iz okupljene rulje počeo da zviždi, a sudija je da bi preduprijedio nezadovoljstvo gledališta naredio da se nastavi sa procesom. Na što je jedan mlađi član sudijske trojke ustao sa svoje stolice i počeo da čita presudu, napisanu pompeznim, pseudobiblijskim stilom onih koji svoju moć ne moraju opravdavati. Bio je to tekst bez logike i argumenata, bez konstrukcije inače svojstvene pravnom spisu, tek prosta gomila opštih mjesta, banalnih metafora i patetičnih pozivanja na pravdu – koja, budući slijepa, odavno već dopušta da se u njeno ime svašta čini.
Građanine, ovo je čas u kojemu će počinjeno zlodjelo biti iskupljeno bolom koji pravda namjenjuje! Sudije i istražitelji, ljudi dobri i od vrline, svoju mudrost i jurističko znanje usmjerili su ka tome da za počinjeni zločin pronađu odgovarajuću kaznu, ali je nijesu našli, jer je za počinjeno zlodjelo svaka kazna blaga i nedovoljna. Ko se usudi da podigne ruku na ono što je ljudima najsvetije, na samo ustrojstvo Grada i red koji su nam u nasljeđe ostavili naši stari – izvan je svake kazne i svake presude, izvan je ljudske zajednice, te zakoni koji važe za druge ljude na njega se ne mogu primijeniti. Ali počinjeno zlo zahtijeva odgovor. I odgovor će uslijediti. Jer ne smijemo ostati nijemi pred počinjenim nedjelom. Ugroženi su sami temelji našega postojanja, napadnuto je ono što jeste i što mora biti – ruši se kolijevka iz koje smo se iznjihali i grob u koji ćemo počinuti. Zbog toga nemamo milosti. I to ne našom voljom, već voljom zločinca: sam je našu milost prezreo i odbacio, otrovnim zubima je ugrizao ruku koja ga hrani i štiti, pljunuo u vodu kojom umiva lice. No, sebe je opoganio – ne vodu, ona je ostala čista, i biće takva dokle god bude posljednjeg pravednika. A njih ima, oni još uvijek jesu brana svakoj samovolji i štetočinstvu. Najbolji dokaz njihovog postojanja, ali i spremnosti da zaštite vrijednosti našeg načina života – upravo je ova pravda koja se ima izvršiti nad tvojim mesom. Dušu prepuštamo Gospodu, ako bude imao milosti za nju.
Stoga! Pravda zahtijeva zadovoljenje.
Neka dželat skrši svaki prst na rukama i nogama osuđenog, neka to učini stegom polako, potom neka usijanim kliještima raskube po komad mesa (koliko kliješta mogu zahvatiti kljunom) sa stopala, listova, bedara, trbuha, grudi, šaka, podlaktice, ramena, vrata, s oba obraza, a na čelo neka mu utisne žig izdaje. Pošto učini navedeno, dželat neka toljagom od divlje masline smrska svaki zglob na tijelu osuđenog, ali da to učini u razmaku od po pet minuta, jer bolu valja omogućiti vrijeme potrebno da se ispolji, ali i poveže sa bolom koji nastupa. Kada to obavi, od dželata zahtijevamo da sa dva užarena ugarka ugasi vid zločincu, neka ne gleda svijet na koji se drznuo da podigne svoju ruku. Kažnjeniku neka se zatim odsječe jezik, a u osakaćenu gubicu neka mu dželat nalije vrelog ulja. Kada i to bude obavljeno, dželat još ima obavezu da raspori grudi kažnjeniku i izvadi njegovo izdajničko srce, da ga pokaže okupljenom svijetu, a potom baci psima. Njegovo truplo neka raščereči i razvuče na točku, a one komade tijela koji ostanu – neka spali i pretvori u pepeo, a pepeo neka prospe sa zidina Grada u more. Neka je izdajnik proklet, i neka za njim ne ostane traga.
(Ne znam ko je rekao, ali bio je u pravu: pogubljenja u našem Gradu čista su poetika i značajan doprinos razvoju turizma.)
Kako je rečeno, tako i bi: dželat je svaki zahtjev sudija izvršio do kraja, bez oklijevanja, ali i bez suvišne grubosti, njegovi pokreti bijahu tehnički savršeni i čisti. Dželat je bio profi, i Grad je zaista imao razloga da bude ponosan na njega. Izvađeno srce nije bacio na okupljeni narod, već ga je ležernom kretnjom ruke spustio da se otkotrlja niz gubilište. Naravno, pošto ga je prethodno svima pokazao. Ono što je bacilo sjenu na cijelu predstavu – pored malo gorčine u publici zbog opravdane sumnje da je "trpljenik" ipak bio drogiran – bili su problemi nastali tokom čerečenja na točku: dželatovi pomoćnici, ili nijesu imali dovoljno snage, ili je meso "trpljenika" pružalo mnogo veći otpor od očekivanog, tek udovi se nijesu odvajali. Točak je škripao, pomoćnici stenjali – zaludu. Poslije pet minuta natezanja, dželat je prišao točku i oštrim nožem rasjekao tetive i mišiće na tijelu "trpljenika", a kako ramena i kukovi još ranije bijahu zdruzgani – udovi se lako odvojiše od trupla. Tu hrpu mesa docnije su spustili u jedan od kaveza u kojemu je bilo žara, prekrili je bukovim cjepanicama i slamom, te se ubrzo otužni miris spaljenog mesa raširio Trgom, a okupljeni građani, pošto su vidjeli sve što je moglo da se vidi, smradom bijahu rastjerani kućama.
Str. 14
Dragan Radulović Auscwic Cafe
Antibarbarus, Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Udruga Sajam knjiga u Istri, 2006