Zbignjev Herbert
|
Zbignjev Herbert, pesnik, esejista, dramski pisac čija porodica potiče iz Velike Britanije, rođen je 29. XI 1924. godine u gradu Lvov, tada u Poljskoj, a posle Drugog svetskog rata u sovjetskoj Ukrajini. Danas se grad zove Lavov. Poeziju je počeo da piše još u tinejdžeskom uzrastu, iako je prvu zbirku Akord svetlosti (1956) objavio kao tridesetdvogodišnjak, posle talasa pobune i promene političke klime u Poljskoj. Kao njegov pesnički početak proglašene su pesme koje je objavljivao na stranicama časopisa „Žiće literackje“.
U toku Drugog svetskog rata Zbignjev Herbert se pridružio pokretu otpora protiv nacističke okupacije i u ilegali završio oficirsku školu. Posle rata je i maturirao, počeo da studira polinistiku, a potom 1944. godine preselio se u Krakov gde je kratko studirao na Akademiji lepih umetnosti i pravne nauke na Jaglenjoskom univerzitetu. Godine 1947. završio je studije na Trgovačkoj akademiji, i posle kratkog boravka u Sopotu i Toronju, gde je završio prava dve godine kasnije, preselio se u Varšavu.
Nije učestvovao u književnom životu Poljske, bavio se drugim poslovima, bio je: računovođa, upravnik administracije u Udruženju poljskih kompozitora. Posle 1958. godine počinju njegova putovanja po Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Nemačkoj, SAD,Velikoj Britaniji. Kada se pojavio pokret „Solidarnost“ Zbihnjev Herbert se povezao sa njim. Uživao je veliki ugled zbog svojih beskompromisnih stavova kao svedok vremena, onaj koji je iskusio užase rata, ali i užase totalitarizma, tačnije staljinizma.
Istovremeno, u svojoj poeziji je vešto spajao te svoje stavove i u njegovo stvaralaštvo je ukorenjena, po nekim tumačima, „antička i hrišćanska tradicija“ koja podrazumeva samodisciplinu, sećanje na stradale, junaštvo, ali pre svega konfrontaciju sa iskustvom savremenog čoveka. Smatra se strogim sudijom u odnosu na pisce koji su sarađivali sa novom, prosovjetskom vlašću. Veliko poštovanje Zbignjev Herbert je doživeo nakon što su njegova dela prevedena na engleski i nemački jezik.Taj uspeh nije se odnosio samo na Gospodina Kogita već i na njegove eseje u kojima je spajao elemente reportaže i putopisa, i pronicljivim, ironičnim interpretacijama umetničkih dela, a takva je i priča Dželatova milost inspirisana portretom Jan van Oldenbarnevelta koji je Herbert Zbegnjev video na jednom putovanju po Holandiji. U toj kratkoj priči iz Holandskih apokrifa pesnik ispisuje svoje refleksije o mehanizmima umetnosti, politike i ljudske prirode. Zbignjev Herrbert je imao veliki uticaj na generacije poljskih pisaca,bio je „nesumnjivo najomrženiji i najpoštovaniji pesnik“ koji je tih godina živeo u Poljskoj. Savetovao je mladim piscima da je „život složeniji, misteriozniji od stranake, vojske, policije“ i da treba da se „odvoje od ove zaista užasne stvarnosti i da pišemo o sumnji, anksioznosti i očaju“. Mnogi su smatrali da je Zbignjev Herbert jedan od najuticajnijih evropskih pesnika i smatrali su da je uticajniji od Česlava Miloša i Vislave Šimborske, iako su oni bili nobelovci.
Zbignjev Herbert umro je 28. VII 1998. godine u Varšavi. Njegove sabrane pesme objavljene su 2007. godine, a Zbirka proze 2010.
Delo
Zrak svetlosti (1954), Hermes, pas i zvezda (1957), Studija predmeta (1961), Natpis (1969), Gospodin Kogito (1974), 18 pesama (1983), Izveštaj iz opsednutog grada (1983), Elegija o odlasku (1990), Rovigo (1992), Epilog oluje (1998) su zbirke pesama Zbignjeva Herberta.
Gospodin Kogito smatra se za jedno od najznačajnijih dela velikog poljkog pesnika, i moglo bi se reći da je nakon što je ovo njegovo delo prevedeno na engleski jezik, počela i njegova međunarodna slava.Pesme na tu temu Zbignjev Herbert je pisao tokom čitave svoje pesničke karijere. Smatra se jednim od njegovih pesimističkih dela zbog toga što se u njemu prepoznaje briga za čovečanstvo, „a ne za ideologije, koje tako često izdaju one koji ih naivno prihvataju“ kako je napisao Ruel K. Vilson koji je H. Zbignjeva smatrao i za „najboljeg poljskog pesnika u Poljskoj“. Prema Vilsonu Kogito je čovečan i univerzalan, „moderni intelektualac koji čita novine, priseća se svog detinjstva, porodice, takođe razmišlja o pop- kulturi u Americi, otuđenju, magiji, pesničkom stvaralačkom procesu“.
Pored pesničkih knjiga Zbignjev Herbert je objavio i knjige eseje:Varvarin u vrtu (1962), Mrtva priroda sa đemom (1993), Lavirint nad morem Gordijev čvor i drugi rasuti spisi 1948- 1998 (2001), knjigu kratkih priča Kralj mrava (2001).
Autor je i drama: Filozofska pećina (1956), Druga soba (1958), Rekonstrukcija pesnika (1960), Lutke (1961), Pisma od našeg čitaoca (1972).
Brojne nagrade ovenčale su stvaralaštvo Zbignjeva Herberta, a neke od najvžnijih su: Lanauova nagrada, Austrijska državna nagrada za evropsku književnost, Herderova nagrada, Petrarkina, nagrada Struških večeri poezije, Međunarodna književna nagrada Velsa, nagrada „Bruno Šulc“, nagrada „Jan Parandovski“, Jerusalimska nagrada za slobodu pojedinca u društvu, nagrada „Vilenca“ nagrada „Tomas Sterns Eliot“, nagrada grada Minstera i dr.
Knjige jednog od najvećih poljskih i evropskih pesnika prevedene su na sve veće svetske jezike.
O priči Milosrdni dželat Zbignjeva Herberta
Jan van Oldenbarnovelt
|
Jan van Oldebarnevelt je zbog toga što je u verskom sukobu kalvinista oko napuštanja učenja o predestinaciji između Arminijusa i Gomerijusa koji se tome protivio, bio pristalica Arminijusa osuđen je na smrt i pogubljen 13. 5. 1619. godine. U to vreme Nizozemska je deo austro-ugarske Unije i njome upravlja štatholder Moris, sin Viljama Ćutljivog, koji je kao i njegov otac koji je ubijen 1584. godine želeli to područje da pretvore u monarhiju, ali su nailazili na jak otpor.Štatholder (hol. stadhouder) je bila titula za zajedničkog predstavnika nizozemskih provincija tokom postojanja Hazburške monarhije odnosno tokom postojanja Nizozemske republike. To je bio jedan od organa države i važan učesnik u kreiranju politike, a istovremeno je obavljao dužnost kapetana pomorskih i kopnenih snaga. U toku verskih sukoba početkom 17, veka koji su potresali Uniju Jan van Oldenbarnevelt bio je branitelj republike.Kada je stao na stranu Arminijusa, i kada kalvinisti odbaciju zahtev da napuste dotadašnje učenje o predestinaciji, to je za njih značilo i napuštanje gradova koji su naginjali arnimijejanstvu, a za Morisa je to bilo oduzimanje komande nad vojskom u Holandiji. Za to vreme Jan van Oldenbarnevelt, Veliki advokat Holandije, kako su zvali, održava dobre odnose sa francuskim dvorom i mnogim drugima koji bi bili od pomoći da Nizozemska ostane republika. Međutim, Moris koji je ostao bez komande nad vojskom ne mirujei organizuje svoj povratak u Holandiji. Pristaje uz hugenote, stiče prednost, hapsi protivnike, pa i Jana van Oldenbarnovelta, velikog advokata Holandije još od 1586. godine. Osuđuje ga na smrt i uspostavlja neograničenu vlast. Moris je smatran jednim od najsposobnijih vojskovođa početkom 17.veka i njega je nasledio njegov sin Frederik, a njega Viljam II. Poslednji štatholder Nizozemske Viljam V Oranski, pobegao je 1795. godine u Britaniju, pred francuskom invazijom. Tada je od teritorije Nizozemske formirana nova Batavijska republika. Dogodilo se to 19. januara 1795. godine. Francuska armija je u Nizozemskoj našla dovoljno saveznika, a i te godine prihvaćeno je Arminijusovo učenje o predestinaciji po kome za razliku od Kalvina Bog želi da se svi ljudi spasu, a ne samo izabrani. U tome ga je podržavao i Veliki advokat Nizozemske republike. Arminijusovo učenje je usvojeno tek 1795 godine, bez obzira što je Nizozemska bila republika dva veka sa ograničenim plemstvom i feudalnim institucijama. Do te godine kada je ta oblas proglašena Batvijska republike.Kratak period verskih, republikanskih pravila trajao je kratko, kada je nasledni štatholder Moris morao da napusti ovu oblast. Kada se vratio učenje Arminijusa je osuđeno na jednom od sabora, a junak priče Dželatova milost čiji portret je ostavio upečatljiv utisak na Zbignjeva Herberta, Jan van Oldenbarnovelt, Veliki advokat Holandije kako su ga zvali, je osuđen na smrt.
Dželatova milost
|
Od mnogih portreta Jana van Oldenbernevelta najviše volim onaj (rad nepoznatog majstora) na kojem je Veliki Pensionarije predstavljen kao star čovek, a na kojem čak i sama slikarska materija kao da nosi oznake raspada plesni, prašine, paučine. Nije to lice lepo, ali je puno izraza i plemenite snage: vrlo visoko čelo, veliki, mesnat, malo neformast nos, patrijarhalna brada; pod nakostrešenim obrvama mudre oči u kojima tinja očajnička energija opsednutoga.
Nijedan istoričar ne poriče da je Oldenbernevelt bio jedan od najzaslužnijih tvoraca nove republike. Nazivali su ga advokatom Holandije.Taj prvi veliki političar koji vodi poreklo od građanstva i koji predstavlja njegove interese bio je kadar kao niko drugi da brani prava mlade države. Paktirao je s moćnim monasima Španije, Francuske i Engleske, pripremao povoljna primirja, mirovne ugovore, saveze, kroz četrdeset godina svog života verno je i neumorno radio za otadžbinu. Ali kako se približila starost, njegovo političko čulo je počelo otkazivati. Oldenbarnevelt je počinio krupne greške, čiji je vrhunac bila „oštra rezolucija“ što je opounomoćivala grad da vrbuje sopstvene najamne odrede koji nisu podlegali zapovestima oranskog kneza faktičkog komadanta republikanske vojske. Zemlja se našla na rubu građanskog rata.
Oldenbarnevelt je gubio ne samo orijentaciju u situaciji, nego ga je napustio i nagon samoodbrane. Nije razumeo ili nije hteo da razumeti da se topi šačica njegovih pristalica, da ima protiv sebe sve. Namesnika, Skupštinu staleža, gradove. Na putu od ureda do kuće ravndušno je gazio pamflete i letke uperene protiv njega; nije slušao savete prijatelja koji su ga nagovarali da se povuče i otputuje u inostranstvo. Bio je kao velika stara kornjača što umire na pesku -tonuo je sve dublje.
Kraj je bilo lako pogoditi, i jedino je za njega bio iznenađujući.Uhapsili su ga i posle višemesečne istrage izveli ga pred sud u kome su zasedali pretežno njegovi neprijatelji; lišen advokata, besno je branio pre svoju čast nego život.
Vreme radnje - 13. maj 1619. godine. Mesto: Hag, Bbinenhof- ciglani, gotsko – renesansni dekor drame. Na tome dvorištu na brzinu je podignuto drveno gubilište i posuto peskom. Kasno je popodne. Vatrena Helijeva kola – kako vele stari pesnici – valjaju se prema zapadu. Gomila umukne kada uvode osuđenika. Ornedbarevaldu se žuri u smrt: „Radite brzo šta imate da radite“ – požuruje izvršioce presude.
I tada se dogodilo nešto što iskoračuje daleko van obreda pogubljenja, van svih poznatih pogubljenja. Dželat vodi osuđenika do mesta gde se još zadržala svetlost i kaže: „Tu, preuzvišeni gospodine. Imaćete sunce na licu.“
Moguće je postaviti sebi pitanje da li je dželat koji je posekao glavu Velikog Pensionarija bio dobar dželat. Dželatova dobrota počiva na tome što on svoj zadatak izvršava brzo, vešto i nekako bezlično. Ko više nego on zaslužuje naziv potčinjenoga sudbine, neme munje predodređenja. Njegova vrlina treba da je ćutanje i uzdržana hladnoća. Treba da zada udarac bez mržnje, bez saosećanja, bez zanosa.
Oldenbarneveltov dželat narušio je pravila igre, izašao iz svoje uloge, štaviše – narušio je načela profesionalne etike. Zašto je tako postupio? Bila je to sigurno čista pobuda srca. No da li je osuđenik, lišen zemaljske slave, video u tome porugu? Najzad, onima koji odlaze zanavek svejedno je da li umiru na suncu, u hladu ili u noćnom mraku. Dželat – zanatlija smrti, postao je ličnost dvostruka i puna značenja kada je osuđeniku u poslednjem trenutku bacio mrvicu bespomoćne dobrote.
Str 82 – 84
Moderna svetska mini priča
Priredili Snežana Brajović i Milisav Savić
Preveo s poljskog Petar Vujačić
Prosveta, Beograd, 1993. godine