Laslo Blašković
Biografija
|
Laslo Blašković, pesnik, romanopisac rođen je u Novom Sadu 25. 6. 1966. godine. Gimnziju je završio u Sremskim Karlovcima, potom diplomirao jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na novosadskom Filozofskom fakultetu. Biran je u zvanje asistenta na predmetu Kulturna istorija 19. veka i na projektu Srpski biografski rečnik Matice srpske. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu završio je i posdiplomske studije.
Prve tekstove Laslo Blašković je objavio kao maturant, u Letopisu Matice srpske. Bio je urednik u Književnoj zajednici Novog Sada i novosadskom Kulturnom centru. Godinama je bio glavni urednik čuvenog časopisa Polja koji je uspešno uređivao, ali je smenjen sa te funkcije.
Prvu zbirku poezije Gledaš Laslo Blašković objavio je 1986. godine da bi sledeće, 1987. objavio i drugu, Zlatno doba. Dve godine kasnije usledila je i treća zbirka poezije Crvene brigade (1989). Nakon dve godine i zbirku Ritam mašina (1991), potom i zbirke: Životi bacača kocke (1997), Jutarnje daljine (2002), Žene pisaca (2006), Prasvršetak (2016), Bogzna (2018).
Autor je i knjiga poetske proze: Imenjak (1994), romana: Svadbeni marš (1997), Mrtva priroda sa satom (2000), Adamova jabučica (2005), Turnir grbavaca (2007), Posmrtna maska (2012), Razbrajalica (2014).
Laslo Blašković je objavio i knjigu eseja Kraj citata (2007), zatim Priče o malaksalosti (2010). Prirediio je Vodič kroz lektiru (2006), zbornik Moj privatni Tito (2002), knjigu izabranih pesama i priča svog oca, L. Blaškovića Mornarska pesma koja dugo traje (2002).
Knjiga Lasla Blaškovića Gle! Bedeker jednog lakomislenog Kanta (2017) kao najbolja putopisna knjiga ovenčana je nagradom „Ljubomir P. Nenadović“.
Za roman Svadbeni marš (1997) Blašković je dobio Nagradu Društva književnika Vojvodine, a za roman Madonin nakit (2003) nagradu Fonda „Borislav Pekić“, a pored te nagrade Madonin nakit je izabran među deset najboljih romana napisanih posle pada Berlinskog zida koji su deo antologije 100 slovenskih romana, u ediciji SLAWA koju je pokrenuo Forum slovenskih kultura. Roman je objavljen na engleskom jeziku i bio je nominovan za nagradu Dablin Inpakt.
Za roman Adamova jabučica (2005) dobio je Nagradu SANU „Branko Ćopić“, a za roman Turnir grbavaca kao proznu knjigu godine nagradu „Stevan Sremac“. Poezija i prozne knjige Lasla Blaškoviće prevedene su na poljski, engleski, ukrajinski, francuski, makedonski, bugarski, rumunski, mađarskim, slovački jezik. Laslo Blašković je član srpskog PEN centra i Srpskog književnog društva, učesnik Međunarodnih susreta pisaca u Beogradu, Trgu pjesnika u Budvi, Struškim večerima poezije. Organizator je mnogobrojnih književnih manifestacija i skupova posvećeni delu značajnih pisaca, između ostalih Đerđu Konradu, Milošu Crnjanskom, Aleksandru Tišmi.
Upravnik je Narodne biblioteke Srbije.
Živi u Novom Sadu.
O Turniru grbavaca i Dimitriju Gavriloviću Gavri
|
U romanu ispisanom u obliku dnevnika koji počinje u nedelju 17. decembra 2006. a završava se 27. januara 2007. godine, pripovedač ispisuje svoju svakodnevnicu, iznenadnom otkriću problema sa zdravljem, o književnosti... Na stranicama ovog romana čitamo i anegdote iz književnog života u kojima su junaci stvarni, oni koje on sreće i sa kojima sarađuje kao urednik književnog časopisa. To su pisci Aleksandar Tišma, Franjo Petrinović i drugi. Najvažniji sagovornik u ovom neobičnom romanu-dnevniku je Danilo Kiš sa čijim delom i shvatanjem književnosti pripovedač ponegde blago, sa ogromnom blagonaklonošću se spori ili prepoznaje, ne samo povodom književnih, umetničkih problema, već pre svega po melanholičnom doživljaju sveta. Tako sudbinu mladog aristokrate Esterhazija junaka Kišove priče „Slavno je za domovinu mreti“ na neki način suprotstavlja junaku svog dnevnika u koji unosi ono što zna o njemu, saznanja iz novinskih članaka koji pišu o suđenju ubici Dimitriju Gavriloviću Gavri iz Podbare, dela Novog Sada. On je kao i plemić osuđen na smrt, posle pljačke trafike, ubistva dva policajca. Esterhazi je učestvovao u pobuni, Gavra je opljačkao trafiku i ubio policajce. Jedan je obešen gotovo svečano,uz prisustvo publike iz sopstvenog staleža, ali i rulje, očekujući da mu se majka pojavi u beloj haljini što je značilo pomilovanje u poslednji čas, a Dimitrije Gavrilović Gavra, pljačkaš trafike i ubica dva policajca nije očekivao ništa i nikoga, nije imao neku specijalnu poslednju želju, biće miran kada ga budu „koknuli“ kako pripovedač kaže „u streljani kraj kanala.“ Niko sem službenih lica, vlasti nije prisustvovao streljanju jednog od poslednjih osuđenika na smrtnu kaznu u Jugoslaviji Dimitrija Gavrilovića Gavre.
Dimitrije Gavrilović Gavra krenuo je u planiranu pljačku trafike sa svojim drugom Pavlom Savinom-Pajom koji će biti oslobođen optužbe da je učestvovao u ubistvu policajaca. Ubistvo dvojice milicionera Ćetka Mijatovića i Dušana Popovića dogodilo se 15. 6. 1977. godine. Oni su pokušali da uhvate provalnike trafike, Gavru i Savina. Uhvatili su Gavru i u tom obračunu Gavra je obojicu ubio.
Posle tri meseca koliko je trajala istraga, 10.000 informativnih razgovora i privođenja 2.000 osumnjičenih uhapšen je Dimitrije Gavrilović Gavra. Poticao je iz nekada bogate, gospodske, novosadske porodice kojoj je oduzeta imovina posle II svetskog rata. U osnovnoj školi je bio đak generacije, a u srednjoj školi je već počeo sa svojim delikventskim poslovima, obijanjem kola, tučama, zatim težim krađama. Pre nego što je maturirao našao se u kazneno-popravnom domu. U dvadesetoj godini i na Golom otoku. Kada je uhapšen i optužen za ubistvo dvojice milicajaca novosadski antiheroj Gavra smešten je u Okružni zatvor u ćeliju od dva kvadrata. Osam meseci je bio vezan alkom. Kažu da i dan danas postiji ta alka u toj prostoriji, na zidu, iako je zatvor izmešten 1986. godine, zgrada renovirana i danas je tu Arhiv Vojvodine.
„Nismo mi krali što smo morali ili što nismo mogli da se prehranimo bez toga. Voleli smo to da radimo. Voleli smo to uzbuđenje.“ izjavio je Gavra na suđenju.
Posle godinu dana suđenja Dimitrije Gavrilović Gavra je osuđen na smrt i streljan u zoru, 19. 4. 1979. godine u napuštenom kamenolomu na Fruškoj gori. Poput svih nad kojima je izvršena smrtna kazna sahranjen je u vreći na neobeleženom grobu. Legenda još kaže da su svi novosadski dečaci iz Gavrinog kvarta, novosadske Podbare tog dana nosili crne košulje.
Njegov saučesnik, Pavle Savin-Paja osuđen je na 15 godina zatvora, zbog pomaganja posle zločina, za provale i krađe.
Iz romana Turnir grbavaca
Danas se u novinama završava feljton o Gavri. Pomalo teatralnim tonom autor nas obaveštava o poslednjim danima glasovitog osuđenika, prenoseći nekoliko svedočenja i legendi o njegovom kraju, kako je, pomirivši se sa sudbinom, postao blag i čovečan, kako su se svi, iz streljačkog voda koji ga je u napuštenom kamenolomu dotukao, propili i propali, kako nije hteo da primi svoje najbliže da bi ga pamtili u sećanju i snazi, kako se zapalio u ćeliji ponizio državu, kako je ganuo i slobodno se može raći osvojio srca čuvara, kako je mnogi policajac, godinama potom, voštio i Jadranku i njegovu decu, gde god bi ih našao...
U popodnevnim televizijskim vestima gledam poslednje pripreme za smaknuće Sadama Huseina i njegovu beživotnu glavu kako zuri iz plastične vreće. U redu, ne zuri, oči su mu stisnute, ali ja više ne znam je li reč o nesrećnom iračkom tiraninu, ili o izrešetanom podbarskom mangupu, koji takođe gleda iz slične kese, prosto se beči svojim otvorenim ranama. Postoji li razlog zašto su se ove dve nasilne smrti srele danas i vezale u čvor? Ko je mogao ta dva pogubljenja, beskrajno daleka u svakom pogledu, dovesti u vezu i tako golo ukrstiti, osim mene, usnulog od gorčine?
str. 65
Svedoci vele da je Sadam pružao otpor samo kada su ga izvlačili iz američkog zatvora, a posle, i na gubilištu – išlo je kao po loju. Je li skupio svu snagu da bi ostao dostojanstven, ili se potpuno pogubio, predao i prepustio?
Stvar čitanja i tumačenja. Spolja, svega mi, izgleda isto.
Naravno, već postoji nekoliko verzija njegovih poslednjih reči. Najčešće je: Alah ekber. Bog je veliki. Palestinci sad tvrde da je viknuo: Palestina – Palestincima. Tek možemo da se nadamo da je i nas negde pripomenuo, udenuo. Bog je, ipak, velik. Ta omča je dovoljno široka za sve.
str. 67
Dakle, odrastao sam u kvartu simboličkog imena Podbara. To nije Kišov kraj, tu nema kestenova. (Ima nekog bagrenja, ali to više ide uz Petefija ili Crnjanskog.) Sada se Kišovom zove jedna stara novosadska ulica, nekada Avgusta Cesarca (dok nije otpala tabla s njegovim imenom) još ranije Luja Bartua, onog francuskog ministra koji je s Aleksandrom popio u Marselju metak.
Oprostite što govorim pomalo uličarski, ali priča je već počela, jer je Gavra, taj manje – više smrtni junak, živeo tu, u mojoj blizini, u Almaškoj. Beše to mangup kakvih je kod nas nekada bilo, sitni šarmantni zlikovac, čijih se pesnica još sećaju neki večiti mladići.
Uglavnom, legenda je ograničenog, lokalnog karakteraa i dometa. Bila bi još više zaboravljena da Gavra nije prilikom pljačke neke bedne trafike kod Sajmišta, ubio dva milicajca. Suđenje razbojničkoj grupi bilo je senzacionalno, sa nekoliko vrtoglavih obrta, kada su i okrivljeni počeli da se međusobno optužuju. U svakom slučaju, Gavra je, posle višemesečnog izvođenja dokaza, uz more veštaka koji su uskakali jedan drugom u usta, dobio smrtnu kaznu.
Kad je kucnuo smrtni čas, smrt je, navodno, primio mirno. Noćni pazitelj Tribine mladih, penzonisani čuvar zatvora Petar Vulović, kleo mi se da je Gavra poslednje zemaljske noći spavao kao zaklan, nije ni zaškripao zubima u snu, pustio suzicu ili patetični vetrić. Za poslednji obrok, kada je po znanom običaju, mogao da izabere šta želi, odlučio se za ono što je i inače bilo na zatvorskom meniju toga dana: znate već, skoro plastične makarone.
Koknuli su ga u cik zore, u streljani kraj kanala, odakle se posebice noću, preko vode nadaleko razležu prasci. Od petorice iz voda smrti, samo je jedan bio dželat (tajna je ko) i imao je smrtonosan metak. Niko neće moći sa sigurnošću da se hvali kako ga je smakao, niti da se grize, kasnije, ako mu je do toga, Kuršum je osuđenik dočekao, dakle, mirno, zagledan u cevi.
str. 192- 193
Laslo Blašković Turnir grbavaca
Geopoetika, Beograd, 2007.