Milovan Marčetić
Biografija
|
Milovan Marčetić rođen je 1953. godine u Prijedoru (BiH), a od sredine sedamdesetih živi u Srbiji. Studirao je Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Krajem sedamdesetih počinje da objavljuje poeziju u periodici, a 1982. godine i svoju prvu pesničku knjigu. Objavio šest autorskih zbirki pesama i dve knjige izabranih pesama: Dan dvadeset hiljada pasa (Zagreb, 1982), Načini iščezavanja (Beograd, 1986), Bez imena, bez lica (Beograd, 1990), Ratno ostrvo (Beograd, 2000), Mera duše – izabrane pesme (Banjaluka, 2002), Taškent (Beograd, 2006), Jeux d'adultes – Igre odraslih (izabrane pesme u prevodu na francuski jezik; Beograd, 2008), Iza zatvorenih očiju (Kraljevo, 2010).
Od sredine devedesetih piše i prozu. Objavio je dosad knjige priča: Životi pesnika (Beograd, 1996), Moj Holivud (Beograd, 2000), Prvo lice (Novi Sad, 2003), Zapisi na snegu (Beograd, 2012).
I poezija i proza Milovana Marčetića uvrštene su u antologije i prevođene na strane jezike. Za gotovo sve knjige je nagrađen uglednim književnim priznanjima, a najnovija je "Andrićeva nagrada" za priču "Izlazak" (2112. godine).
Svoj prvi roman, Knjiga o Beuku, objavio je 2014. godine u izdanju "Čigoja štampe“.
O delu
...Čini se da smo ovih godina, zaokupljeni kolektivnom dramom kroz koju smo prolazili, zaboravili na dramu individualnosti, na priču pojedinačnog čoveka. Ona svakako može biti data i u romanu, ali zadaci romana, bar u ovom podneblju, odavno se više tiču sudbine kolektiva nego osobene, jedinstvene sudbine i drame individualnosti. Možda je to i stoga što decenijama unazad u našem društvenom životu nismo baš preterano tu individualnost poštovali, a ni poslednjih, demokratskih godina nismo u tome previše napredovali. A jedan od najboljih načina da se drama individualnosti uverljivo predstavi, kako se meni čini, jeste priča…Kako se pokazalo i u romanu Knjiga o Beuku Milovan Marčetić koji je ove rečenice izgovorio, dosledno insistira na drami pojedinca, a kolektivna drama u toj sudbini iako je savršeno precizno i prepoznatljivo dočarana kao vreme čiji smo savremenici je u pozadini. Prozno stvaralaštvo Milovana Marčetića odlikuje pesnička konciznost, štedljivost,odmerenost smirenost i tišinu, a iz njih, tih i takvih rečenica odjekuju melanholija, nostalgija, neumoljiva surovost sveta od kojih se pisac brani stalnim postavljanjem onih pitanja koja muče savremenu civilizaciju u kojoj surovost ima samo drugačije ruho, a istovetna je u svim vremenima u odnosu na pojedinca. Ona surovost sveta koja i od dželata načini najbliže, plemenito biće, poslednje kome se uputi reč, kaže istina, poslednja molba svetu, poslednje opravdanje tog istog sveta takvog kakav jeste. U svojim pesmama i pričama, često sa najfinijom ironijom, nikad sarkastično, Milovan Marčetić se bavi odgonetanjem odsustva, prazninom privida, tragovima i njihovom izgubljenošću pojedinca, samoćom „koja davi“ kako bi rekao jedan drugi pesnik… Često vidljivo koristi mitove, jasno prepoznatljive motive priča pisca poput Gogolja, Kortasara, ili bajku, pa recimo i savremena božanstva poput Elvisa Prislija, sve u nastojanju da razazna sve nas, sebe… Junak jedne njegove priče je skupštinski pacov koji vrlo obrazovan i kome je stalo samo do skupštinske biblioteke.
U proznim ostvarenjima Milovan Marčetić prepoznaje se savremena urbana stvarnost, koju on „sa besprekornim osećanjem za apsurd i grotesku, kao i pesničkom posvećenošću samom jeziku“ kako je primetio David Albahari uspeva da odslika „paralelne svetove u kojima se, kao u krivim ogledalima odražava svet iz kojeg drugačije njegovi likovi ne bi mogli da umaknu“.
Objašnjavajući jednom razlog pripovedanja u prvom licu u nekim svojim pričama Marčetić primećuje: „U teoriji proze prvo lice ima sasvim određena svojstva, kako u pogledu načina vođenja priče i pozicije pripovedača i junaka, tako i u pogledu tehnika koje autor koristi da bi njegovo pripovedanje bilo motivisano i uverljivo. Čini mi se da bi upotreba prvog lica u većini priča ove knjige mogla čitaocu da sugeriše da se radi o jednom subjektivnijem odnosu pripovedača (koji je istovremeno i junak priče) prema svetu koji ga okružuje, da priča nije pokušaj objektivnog, sveznajućeg pogleda na svet, već da je taj svet dat onako kako se odražava u pripovedačevoj svesti, ili tačnije, u svesti lika kroz čije je oči svet predočen čitaocima. Drama okruženja, drama istorije i društva ostala je u pozadini. Pred nama je drama junakove svesti, a ta svest je i pripovedačeva svest. Hteo sam da dramatizujem tu svest, da po meri svojih sposobnosti kažem nešto o onome što se dešavalo s dušom čoveka u jednom teškom vremenu i okruženju, podrazumevajući da je to okruženje svima već dobro poznato, pa stoga o njemu ne treba previše govoriti“.
O romanu Knjiga o Beuku
|
Knjiga o Beuku je prvi roman Milovana Marčetića, začet u njegovoj priči Zlosutne reči iz zbirke priča Zapisi u snegu. Moglo bi se reći da taj začetak romana datira još iz studentskih dana kada je Milovan Marčetić na svoj način čitao Knjigu o Jovu, biblijsku knjigu sa dramskim elementima, kako je to primetio u svom seminarskom radu tada, a mnogo godina kasnije napisao i ovaj roman o Bogdanu Beuku, lektoru u nekada slavnom Zavodu koji se drznuo i kreativno lektorisao knjigu predsednika države.
Roman je podeljen na poglavlje O plemenitom dželatu i njegovoj žrtvi, poglavlju pre prvog poglavlja, umetnutoj priči koja sublimira i otvara mnogobrojna pitanja, praveći oko glavne teme koncentrične krugove novih. Sledele poglavlja: LETO: TO NEODOLJIVO NE SVETU, zatim drugo poglavlje JESEN:TO NEMILOSRDNO NE SVETA i završno poglavlje IZA ZAVESE. U tom poglavlju o Bogdanu Beuku, očito pogubljenom, ubijenom lektoru koji je smatrao da se svet može popraviti pre svega prilježnim lektorisanjem, popravkom knjiga, tekstova, posle njegove smrti govore Mlađi i Stariji komšija, Larisa i Maleš, nekadašnji prijatelj, sluti se, sadašnji egzekutor, vrlo blizak žrtvi.
Na svom svakodnevnom putu do posla Bogdan Beuk poput nekog Kafkinog junaka čuje rečenicu: “Ako se budeš tako ponašao, bićeš kažnjen.“ Nije to jedina, slučajna rečenica koja dopire do njega, pre nego što mu direktor Zavoda saopšti da je suspendovan, da treba da ode na odmor, dok ne reše šta će s njim. Jer, on se usudio da dopiše, ne samo lektoriše knjigu predsednika države, a to je nedopustivo! Beuk ne raspravlja sa direktorom, ne brani se, ne poriče krivicu, on jednostavno daje otkaz posle dvadeset godina rada u toj instituciji. Nedeljom je odlazio redovno kod majke na ručak. Nakon odluke da napusti službu, pokušava da tu promenu učini što bezbolnijom, da vreme koje sada pripada samo njemu nekako učini sadržajnim, da promeni način života, duboko ubeđen da je uradio ono što je morao, da je „kreativnim lektorisanjem“ knjige popravio svet. To je bio način njegove tihe pobune, njegovog ne. Naravno, ne uspeva tek tako da se otarasi životnog balasta.
U romanu Knjiga o Beuku Milovan Marčetić, postavlja pitanje slobode, odgovornosti, krivice, presude, smrti kao kazni ili izbavljenju, o čovekovoj izgubljenosti u svetu, o upotrebi prividne i stvarne moći, o vidljivom i nevidljivom, ali isto tako opisuje vreme, ovo naše, kao i Beograd u kome iste reči imaju različito značenje, u kome ljudi pristaju bez razmišljanja da obavljaju poslove „doušnika“, egzekutora, iako je to u suprotnosti sa njihovim saznanjima i doživljajima, sa njihovom savešću. Roman o lektoru Bogdanu Beuku napisan je brižnim jezikom, kristalno tečnom rečenicom i nijednog trena ne sklizne u banalnost političkog, već kroz sudbinu običnog lektora bez patetike, priča priču o tome kako čovek postaje žrtva i „zločinac“, istovremeno. U vrlo uspešnom dijalogu koji se dešava između dva neimenovana čoveka, očito onom ko je doneo presudu i onom ko je izvršio egzekuciju saznajemo konačnu sudbinu Bogdana Beuka. To je roman o nasilnoj smrti, smrti po presudi koja je doneta na nekom tajnom mestu, uprkos zahtevu predsednika da lektoru „ne sme dlaka na glavi faliti“… Bez svedoka. Jer, Beuk je posumnjao u stvarnost, u poredak stvari… Drznuo se da tu sumnju obelodani. To nije preporučljivo, to je razlog za kažnjavanje, egzekuciju bez tragova. Jer Beuk je sam , osobenjak je, nije oženjen, ne krade, ne laže, ne uvlači se pod kožu vlasti… On nema čulo za stvarnost, sav je „u sferi mogućnosti, a oni ne vole kada neko iz te sfere kritikuje njihovu stvarnost…“
Uvodno poglavlje O plemenitom dželatu i njegovoj žrtvi je Baukovo sećanje na oca, partizana koji se oženio njegovom majkom nakon što joj je rekao da nije „vešao i ubijao“, jer su njih dvoje zbog različitog porekla bili na različitim stranama u Drugom svetskom ratu. Seća se Bauk kako je zahtevao od oca da mu ponovo, kao petnaestogodišnjaku, ispriča priču o plemenitom dželatu, ali se seća i pitanja koje mu je postavio: „ A da li neko ko glave odseca može da bude plemenit čovek?“
U sledećim poglavljima Marčetić koristeći introspekciju kao način psihološkog portretisanja glavnog junaka, ali i ostalih junaka romana. U načinu pripovedanja naročito je, ne često, funkcionalno korišćen dijalog, i on je vrlo vešt, efektan, beketovski zgusnut.
U uvodnom poglavlju, priči o dželatu koju kao dečak Bogdan Beuk sluša od oca sluti se i njegova sudbina. U toj priči o dželatu, saznajemo kako i zašto dželat postaje najbliža osoba osuđeniku na smrt, kako dželat oštri svoju sekiru, kako razmišlja o odlaganju kazne, zašto njegove primedbe ne bi uvažili oni koji osuđuju na smrt, koja je razlika između giljotine i sekira kao sredstava egzekucije osuđenika na smrt, šta čuje onaj kome će odseći glavu… Istovremeno to je priča o različitim putevima dvojice prijatelja iz detinjstva, o jednom koji odlazi posle sukoba oko devojke onom koji postaje ubica osuđeniku na smrt, i drugom koji ostaje i postaje dželat koji razmišlja o svojoj službi i trudi se da smaknuće izvede što bolje. Njih dvojica se sreću ponovo na putu prema gubilištu kada osuđeni na smrt moli dželata da poslednju poruku prenese nekadašnjem prijatelju. Dželat shvata da je to on, želi da on ne bude taj koji će odrubiti prijatelju glavu, da to uradi neko drugi, ali upravo zato, zato što su prijatelji, osuđenik na smrt izričito zahteva da dželat uradi svoj posao, jer svako odlaganje bilo bi mu strašnije od smrti.
Deo iz romana Knjiga o Beuku
O PLEMENITOM DŽELATU I NJEGOVOJ ŽRTVI
…Do uha jednog takvog dželata, sklonog razmišljanju o svome retkom pozivu, jednog dana u kojem je vršeno pogubljenje dopreše ove reči:
– Brate, čuješ li me?
Dželat je pitanje dobro čuo. Koračao je pored zaprežnih kola u kojima je osuđenik, vezan lancima za direke, vožen do trga na kojem će biti pogubljen. Kola su sa druge strane pratila dva stražara i ispred dželata još jedan, dok je on bio u ulozi četvrtog stražara. Na prednjoj strani kola, na visokoj klupi, sedeli su upravnik zatvora i kočijaš. Okrećući se po kadrmi, točkovi su stvarali buku, potkovice dva krupna štajerska konja još veću, tako da ni tri stražara nisu čuli osuđenika, koji se primakao dželatu koliko god su mu to lanci dozvoljavali.
Kola su se kretala sporo i kada bi se dželat pitao mogla su da budu još sporija, kao što će i on onaj deo ceremonije čije trajanje od njega zavisi nastojati da što više produži. Učiniće to da bi za nekoliko sekundi produžio osuđenikov život, ali i da bi što više porasla ona nema napetost koja se neminovno javlja pred izvršenje jednog takvog čina. To su oni trenutci kada utihne svaki glas rulje koja dođe da posmatra smaknuće. Nije to napeto očekivanje kod svakog smaknuća po svome trajanju isto. Dužinu tog vremena određuje i dželatovo dotadašnje iskustvo i posmatranje publike. Jer za rulju smaknuće je predstava, najznačajniji događaj u dužem vremenskom periodu. Za neke, a naročito za decu, i mušku i žensku, to je i deo škole života. Pošto smaknuća nisu tako česta, manja deca događaj posmatraju prvi put, pa su ona najradoznaliji posmatrači. Dok čeka trenutak kada će napetost dostići vrhunac, dželat posebnu pažnju posvećuje baš deci, jer pored toga što su ona posebna publika, najveća je verovatnoća da će strpljenje, zbog njihovog nepoznavanja procedure, izgubiti baš neko dete. Dovoljno je da napetost vrhunac dostigne samo tri-četiri sekunde pre smaknuća pa da predstava izgubi onu draž koju je u svom dotadašnjem toku imala. Počne vrpoljenje, a onda se javi i prvi glas, zatim i stotine drugih glasova. Istina, on će posle prvih glasova zamahnuti sekirom i odseći osuđeniku glavu, ali će biti svestan da je događaj deo svoje napetosti izgubio. Disharmonija u najvažnijem delu predstave uvek nosi sa sobom i opasnost umanjenja dželatovog samopouzdanja, neophodnog da bi zamah i udarac sekire bili precizni.
– Čujem te – odgovori dželat dovoljno glasno da ga čuje osuđenik a suviše tiho da bi ono što govori razumeli stražari.
– Ubrzo ću biti pogubljen, a ima nešto što bih hteo da učinim pre nego što dušu predam Bogu – nastavio je da govori osuđenik. – To mi je došlo kada su me izveli iz tamnice i popeli na ova kola. Tek tada me savest na to podsetila i naložila mi da to učinim. Ti ne moraš da poveruješ da jedan ubica uopšte ima savest, još manje da treba ispunjavati njegove želje, ali molim te da me saslušaš pa da me onda odbiješ ili prihvatiš da moju želju ispuniš. Verujem da ti to neće biti teško, dok će uslišenje molbe spasiti bar malo moje grešne duše. I nemoj se čuditi što se obraćam upravo tebi, dželatu, čoveku čije lice ne vidim i koji će me ubrzo rastaviti od života.
– Neću tu kaznu, prijatelju, s radošću izvršiti. Ona te čeka ma ko da je izvršilac. Ja nastojim da svoj posao obavljam odgovorno i majstorski. Cilj mi je, i mislim da sam u tome dosta napredovao, da osuđenikov bol pri izvršenju traje što kraće. To je moj posao, od toga živim. A ti mi, prijatelju, oprosti što ću ti oduzeti život.
– Brate, nemoj da te savest izjeda zbog toga što ćeš me pogubiti. Čekajući je ovih meseci, ja sam se sa smrću pomirio. Čekam je bez straha, jer dojadio mi je život koji sam poslednjih godina vodio.
– Mogu da razumem da ti je život dojadio, ali i takav život treba do poslednjeg časa živeti...
– Nemam vremena da o tome razmišljam. Nemoj da mi zameriš što te oslovljavam sa brate. To je zato što si mi u ovim poslednjim časovima od svih ljudi najbliži. I poslednji s kojim razgovaram.
– Nisi prvi osuđenik koji mi se kao dželatu obraća. Znam da se neke odluke donose pred samu smrt. Sada ti, prijatelju, savetujem da požuriš s time što želiš da mi kažeš, jer smo sve bliže gubilištu.
str.13
Dok je dželatu govorio gde da potraži njegovog prijatelja, onako u žurbi, nastojeći u tom kratkom vremenu da mu kaže sve što je hteo da kaže, osuđenik nije primetio da je dželata njegova priča potresla. Pošto je dželatova glava bila prekrivena kapuljačom, to niko nije mogao da vidi. A niz obraz ispod kapuljače tekle su suze. Dželat je plakao. Jer kako je odmicala, priča koju je slušao bivala mu je sve poznatija, da bi, kada je osuđenik rekao gde se nalazi kuća njegovog prijatelja, bio siguran da je on, dželat, taj prijatelj kome treba da prenese poruku, onaj s kojim se osuđenik zavadio zbog devojke a zatim otišao da se nikad više ne vrati. Ipak se, evo, vratio, ali da bude pogubljen, dok ću izvršitelj biti ja, reče u sebi dželat i još jednom pogleda osuđenika.
Od teškog života ovaj je bio propao i u licu se toliko bio izmenio da pre nego što je iz njegove priče saznao ko je, nije mogao ni da nasluti da bi to mogao biti njegov biši prijatelj.
Kada prepozna i prijateljev lik, dželatu suze još jače potekoše. Ali nije mogao dugo da ćuti, pa posle nekoliko trenutaka reče osuđeniku:
– Oh, prijatelju, tvoja molba je već stigla do onoga kome je šalješ. Jer ja sam onaj s kojim si se zavadio, ja sam tvoj prijatelj. I evo, sad, kao dželat, treba da te pogubim! Znaj da sam i ja tebi sve oprostio i mnogo puta Boga molio da mi greh prema tebi učinjen oprosti. Sada i tebe molim za oproštaj zbog moje ljubomore i mržnje. I znaj da se onom devojkom nisam oženio, jer ona me, kao ni tebe, nije volela. Udala se posle nekoliko godina za trećeg čoveka. Ti si odlaskom bar sebi skratio muke koje su i mene razdirale. Oprosti mi zbog teškog života u tih dvadeset godina, pošto sam i ja za to kriv. Nevin potpuno nisam ni zbog kazne koja ti je izrečena, jer verujem da ubistvo ne bi nikada izvršio da nisi u svet otišao.
– Prijatelju moj, kako su sada odjednom postali srećni i veliki ovi poslednji trenuci moga života! Sada, kada si mi ti grehe oprostio, spokojiniji odlazim sa ovoga sveta. A sreća moja u ovim trenucima još je i veća, jer evo, posle punih dvadeset godina razgovaram s prijateljem, s tobom koji si mi uvek, i u mržnji i u ljubavi, bio najvažniji.
– Ja sam sada čovek nesretniji nego što sam ikad bio. Kako sada, kad sam otkrio ko si, da budem tvoj dželat? Kao tvoj prijatelj, imam pravo da tražim da me izuzmu iz izvršenja kazne. Niko me na to ne može naterati. Ne mogu ja najboljem prijatelju glavu da sečem.
– Ne, prijatelju. Preklinjem te da ti to učiniš. Oh, znam koliko je to neobično, ali te molim da ti budeš izvršilac. Ako to ne budeš ti, oni će za nekoliko sati ili za nekoliko dana dovesti drugog dželata. A ja ne mogu tako dugo da čekam. Za tih nekoliko sati ili nekoliko dana bila bi potpuno pomućena moja sreća, najveća u proteklih dvadeset godina. Ja u toj sreći želim da umrem. I zato te molim da svoj zadatak izvršiš.
– Ali, kako prijatelju glavu da sečem? – pitao je dželat u očajanju.
– Zaklinjem te našim prijateljstvom da ti to učiniš. Ako odustaneš, sreća će moja za čas nestati. Nemoj me izneveriti. A sad zbogom, brate – reče osuđenik i zaneme, odlučan da ni jednu reč više ne izusti. Do kraja života da ne progovori.
Dok je izgovarao poslednje reči, glava mu je već bila na panju, i kad zaćuta, on je malo pomeri, da bolje namesti vrat.
Dželat tada pogleda rulju. Pogleda onda još jednom osuđenika, svog najboljeg prijatelja. Zatim pomeri ramena i duboko udahnu, a desna ruka kao da sama, bez njegove volje, namesti sekiru u početni položaj. Sada je još trebalo dršku obuhvatiti i drugom rukom i sekirom zamahnuti, usmeravajući je ka osuđenikovom vratu.
str. 14
Milovan Marčetić
Knjiga o Beuku
„Čigoja štampa“, Beograd, 2014.