sr-Latn-RSen-GB
Select the search type
 
  • Site
  • Web
Search
facebook twiter contact contact
  • Uvod
  • Baza osudjenika
  • Baza propisa
    • Srbija
      • Ustavi
      • Zakoni
      • Podzakonski akti
    • Jugoslavija
      • Ustavi
      • Zakoni
      • Podzakonski akti
  • Teme
    • Abolicionizam
    • Statistike
    • Načini pogubljenja
      • Streljanje
        • Karaburma
        • Povez
      • Vešanje
      • Mrtva šiba
      • Točak
      • Dekapitacija
      • Nabijanje na kolac
        • Falaka
        • Čengele
      • Javno izlaganje tela pogubljenih
    • Dželati
      • Alojz Sajfrid
      • Škola za dželate
      • Florijan Mauzner
      • Karlo Dragutin Hart
      • Egidij Fuks
      • Stanislav Todorović
      • Lazar Šaraba
      • Paja Jockov
      • Milorad Golubović
    • Abolicija 2002
    • Zašto smo protiv smrtne kazne?
    • Smrtna kazna u književnosti
      • Franc Kafka
      • Aleksandar Popović
      • Leonid Andrejev
      • Bora Ćosić
      • Andrej Bičkov
      • Alber Kami
      • Jovan Jovanović Zmaj
      • Viktor Igo
      • Oskar Vajld
      • Ranko Risojević
      • Radovan Beli Marković
      • Vidosav Stevanović
      • Žozef de Mestr
      • Teodor Drajzer
      • Danilo Kiš
      • Fransoa Vijon
      • Stendal
      • Horhe Luis Borhes
      • August Šenoa
      • Slobodan Gavrilović
      • Vladimir Nabokov
      • Ivo Andrić
      • Gajto Gazdanov
      • Piter Keri
      • Stefan Odegi
      • Jevgenij Ivanovič Zamjatin
      • Džek London
      • Aleksandar Gatalica
      • Artur Kestler
      • Fjodor Mihailovič Dostojevski
      • Vitalij Šentalinski
      • Embrouz Gvinet Birs
      • Andrija Matić
      • Dragan Radulović
      • Džon Grišam
      • Stevan Tontić
      • Džordž Orvel
      • Miloš Crnjanski
      • Aleksandar Hemon
      • Ljubomir Simović
      • Svetolik Ranković
      • Vladimir Sorokin
      • Per Fabjan Lagerkvist
      • Mirko Kovač
      • Hana Kent
      • Stevan Raičković
      • Meša Selimović
      • Žan Ipolit Tiseran
      • Tokatčuk Olga
      • Norman Majler
      • Jovica Aćin
      • Haled Hosein
      • Stiven King
      • Borislav Pekić
      • Truman Kapote
      • Milovan Marčetić
      • Niko Bartulović
      • Jovan Radulović
      • Stanislav Krakov
      • Margaret Etvud
      • Andres Roslund i Borge Helstrom
      • Stojan V. Živadinović
      • Dragiša Vasić
      • Milena Marković
      • Oskar Davičo
      • Žan Pol Sartr
      • Đorđo Manganeli
      • Aleksandar Petrov
      • Italo Kalvino
      • Džon Stajnbek
      • Vladislav Bajac
      • Velimir Lukić
      • Platon
      • Mihail Bulgakov
      • Don DeLilo
      • Bruno Jasjenjski
      • Fric Hohvelder
      • Dragutin Ilić
      • Miroslav Krleža
      • Edgar Li Masters
      • Ante Kovačić
      • Milka Aleksić Grgurova
      • Vilijam Šekspir
      • Mori Ogai
      • Mo Jen
      • Robert Muzil
      • Toni Parsons
      • Henrik Sjenkjevič
      • Mišel Turnije
      • Šon Ašer
      • Ćamil Sijarić
      • Nikolaj Vasiljevič Gogolj
      • Nikita Stanesku
      • Čarls Dikens
      • Stanjislav Ignjaci Vitkjevič
      • Desanka Maksimović
      • Oliver Peč
      • Svetlana Velmar Janković
      • Simo Matavulj
      • Laslo Blašković
      • Nenad Jovanović
      • Anri de Monterlan
      • Olga Tokarčuk
      • Arundati Roj
      • Salman Ruždi
      • Herbert Zbignjev
      • Hulio Kortasar
      • Enes Halilović
      • Milovan Đilas
      • Andžej Bursa
      • Patrik Ziskind
  • Bibliografija
  • Medjunarodno pravo
    • Ugovori
      • Univerzalni
      • Regionalni
        • Afrika
        • Amerika
        • Evropa
    • Deklaracije
      • Univerzalne
      • Regionalne
        • Afrika
        • Amerika
        • Evropa
    • Rezolucije
      • OUN
      • Drugo
    • Drugo („Meko pravo“)
    • Praksa
      • Evropski sud za ljudska prava
      • Interamerički sud za ljudska prava
      • Komitet za ljudska prava
    • Međunarodni standardi
    • Moratorijum OUN
  • Javno mnjenje
    • Debate
      • Skupština Srbije, 2002
      • Ustavotvorni odbor,Skupština Kraljevine Srbije1888
    • Peticije
      • Peticija 1980.
      • Peticija 1983.
      • Peticija 1983. - potpisnici iz Srbije
    • Ankete
      • anketa19
      • anketa20
      • Anketa2021
      • anketa2022
  • Vesti
    • Tekuće
    • Arhiva
  • Akcije
    • Tekuće
    • Prošle
  • Linkovi
strana ažurirana: 23.06.2014


Stevan Raičković



Biografija


  

Stevan Raičković rođen je 5. jula 1928. godine u selu Neresnica, u podnožju Homolja. Rođen je u seoskoj školi „dugačkoj, belo okrečenoj prizemnoj zgradi koja jednom svojom stranom gleda na reku, drugom u planinu.“ U tom selu u istočnoj Srbiji su njegovi roditelji bili učitelji od 1926. do 1930. godine. Stevan Raičković je bio njihovo treće, najmlađe dete. Kada je Stevan Raičković imao dve godine, njegovi roditelji su dobili premeštaj, kako je to tada bio običaj što se tiče učiteljske službe i porodica se preselila u Sentu, na severu gde će budući pesnik, autor Kamene uspavanke odrastati do početka Drugog svetskog rata. Početak rata značiće i početak bežanja, izbeglištva jer petočlana učiteljska porodica Raičković uz silne peripetije krenula za sigurnijim mestom, te će se tako zaputiti u Crnu Goru, u Podgoricu, u kuću pesnikove bake po ocu. Neće se dugo zadržati u toj kući, jer nakon bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine, u bombardovanju Podgorice koje je usledilo, kuća je porušena. Stevan Raičković će se naći prvo u Kruševcu, a zatim u Smederevu, u Izbegličkom domu, po završetku rata u Subotici i onda u Beogradu, gde će živeti i raditi, pisati knjige, ali i izbivati iz grada i njegovih kafana, sklanjajući se na obalu crnogorskog primorja ili reku, daleko od gradske vreve.
U autobiografskoj belešci o svojim pesničkim počecima zapisaće da je prve stihove napisao kao četrnaestogodišnjak, dok je zbog trbušnog tifusa boravio u kruševačkoj bolnici verujući u svoj preran životni kraj i misleći da “ako napišem bilo kakvu pesmu, mene će se sećati i kada me više ne bude bilo.“ Ta pesma nije sačuvana, ali se Stevan Raičković seća naslova svoje prve pesme prekucane na pisaćoj mašini koja je imala naslov „Hristove muke“, objavljena je u gimnazijskim Zidnim novinama u Smederevu 1944. godine. Bila je to njegova prva pesma „koju su videli i drugi“.
Kada je završio gimnaziju, a bio je među onima koji su najbolje napisali maturske radove pa je neko došao na ideju da od tih maturanata koji lepo pišu „napravi novinare“. Tajk se Stevan Raičković našao 1947. godine u poljoprivrednoj rubrici „Slobodne Vojvodine“, i kako kaže „bio dužan da opisuje velike rezultate otkupa“. Nije mu se svidelo da piše o navodnoj radosti i razdraganosti „smrknutih“ seljaka. Brzo je ostavio takvo bavljenje novinarstvom, kao što je godinu dana ranije, dok je bio gimnazijalac, da ne bi bilo rasprave o njegovom članstvu i odanosti SKOJ- u zbog toga što je kao skojevac, rukvodilac prekršio uobičajeni postupak „raskrinkavanja narodnih neprijatelja“ , što je značilo izbacivanje iz gimnazije dvojice vršnjaka čije otac bio vlasnik fabrike bombona , shvatio da politika nije ono čime on može da se bavi.
Sa sedamnaest godina Stevan Raičković je u subotičkim novinama objavio svoju pesmu „Majke nad zavejanim uspomenama“ , pesmu iz koje su dva stiha uklesana na spomeniku žrtvama ženskog logora Mlaka u Jasenovcu.
Prvu knjigu pesama Detinjstvo Stevan Raičković je objavi 1950. godine. Slede Pesme tišine (1952)…Ta knjiga pesama biće primećena, a pesnik će svojim sledećim pesničkim knjigama biti prepoznat kao „pesnik trave“, postati glavni predstavnik lirskog subjektivizma, neoromantičarske osećajnosti, izraziti lirik, na liniji Branka Radičevića, Vladislava Petkovića Disa, Miloša Crnjanskog… Izrazito okrenut svetu prirode, lišću, travama, nebu, reci… Voleo je da peca na na Lavaču, malom ribarskom području na Dunavu, na Tisi, još od dečačkih dana, a reke su ulazile u njegovu poeziju...
Posle svoje prve objavljene pesme, završene subotičke gimnazije, upisa na Filološki fakultet u Beogradu, Stevan Raičković će objavljvati svoje pesme u „Mladosti“, „Književnim novinama“, „Politici“ ; sarađivati u Literarnoj sekciji Radio - Beograda do 1960. godine kada na poziv Skendera Kulenovića prelazi u izdavačku kuću „Prosveta“ . U toj tada vrlo uglednoj izdavačkoj kući radiće do penzionisanja 1980. godine. Za svoje stvaralaštvo Stevan Raičković je dobio mnoge nagrade: Oktobarsku nagradu Beograda (1958), Sedmojulsku nagradu (1963), Zmajevu nagradu (1964), nagradu „Branko Miljković“ (1979), „Goranov venac“ (1985), Njegoševu nagradu (1993), Vukovu nagradu i mnoge druge. Stevan Raičković je prevodio ruske pesnike: Anu Ahmatovu, Marinu Cvetajevu, Josifa Brodskog, Borisa Pasternaka… Preveo je „Deset ljubavnih soneta“ Frančeska Petrarke, prepevao Šekspirove sonete i o jednoj strofi ( Kada pomislimo samo: sve što raste da je/ Savršeno tek u malom trenu živom/ I da pozornica svet je koja daje/ Pod tajnim zvezdanim uplivom…) koji je prepevao , napisao je da ga je „ozario“ , a zatim i sledeće: „Tako nešto, naravno, nikada nisam bio kadar da smislim i formulišem, u nekom svom originalu, ali mi se učinilo da je u ovoj Šekspirovoj strofi gotovo bukvalno uzet u obzir i moj vlastiti događaj koji me je jednom, davno, opredelio za poeziju i zadržao u njoj zauvek.“
 Stevan Raičković je autor i : Balade o predvečerju, knjige pripovetke za decu Veliko dvorište (1955), pesme za decu Družina pod suncem (1960), zbirka pesama Tisa (1961), poema za decu Gurije (1962), Kamena uspavanka (1963, 1969 ,dopunjeno izdanje), Stihovi (1964), zbirke pesama Prolazi rekom lađa, Varke (1967), Zapisi o crnom Vladimiru, pesme za decu Krajcara i druge pesme (1971),Vetrenjače ( pesme za decu, Male bajke, pripovetke za decu (1974), Beleške o poeziji, eseji i zapisi, Slučajni memoari, poema, Slike i prilike,pesme za decu (1978), pesme Točak za mučenje (1981) , proznu knjigu Intimne mape (1985) , eseje Portreti pesnika (1987), tri knjige pesama Panonske ptice, Monolog na Topli, Svet oko mene (1988), Čarolija o Herceg – Novom, poetsko prozni zapisi, pa opet dopunjeno izdanje Kamene uspavanke (1989), Stihovi iz dnevnika, Dnevnik o poeziji,eseji (1990) , Suvišne pesme (1991), Zlatna greda (1993), Kineska priča (1995), Dnevnik o poeziji (II), autobiografski razgovori(1997), Nulti ciklus, Sabrana dela u 10 knjiga(1998), Slova i besede (2000), Monolog o poeziji, eseji (2001), Jedan mogući život, autobiografski spis (2002), Fascikla 1999/2000 (2004). Posle smrti Stevana Raičkovića, pesnik i prijatelj pesnikov, Miroslav Maksimović je priredio Fasciklu, poslednju, i ona je objavljena 2010. godine.
Stevan Raičković je bio redovni član SANU od 1981. godine.
Umro je 5. maja 2007. godine.



O jednoj pesmi iz Stihova iz dnevnika 1985- 1990 Stevana Raičkovića


  

Miroslav Maksimović je za ediciju „Jedan prema jedan“ koja je pokrenuta u „Službenom glasniku“, kao nezaobilazni vodič kroz poetkički i intimni svet pojedinih pisaca priredio knjigu Stevan Raičković i uz njegov tekst autopoetički tekst „Put do hartije“ rukom ispisan tekst pesme Abisinski car, kao i isečak iz „Politike“. U časopisu „Povelja“ (1, 2014) u tekstu „Kad stihovi nisu dovoljni“ Miroslav Maksimović razmišlja i piše o odnosu pesme i stvarnosti u poeziji, kao i formama pesničkog izraza Stevana Raičkovića, u različitim razdobljima njegovog stvaralaštva. Na primeru pesme Abisinski car, i na osnovu novinarskog teksta koji je pronašao u pesnikovoj ostavštine zaključuje da je ta stvarnost „trostepena“ : istorijska, stvarnost dokumenta, novinskog članka i konačno stvarnost pesme kao umetničkog artefakta.  


 

Stevan Raičković


Abisiniski car


 

Abisinski car Menelik II

 
Naručio je 1890. godine

Iz Amerike

 
Tri električne stolice

Jer je bio oduševljen

Modernim načinom egzekucije

Na smrt osuđenih

 
( U kojima nije oskudevao).

Kada su naprave stigle

U Etiopiju

 
Car je shvatio da su neupotrebljive

 
Jer u njegovoj zemlji

Tada

Još nije postojala

Električna energija.

 
Ipak

 
Jedna stolica je dobro iskorišćena:

 
Preuređena je

I služila je vladaru

 
Kao presto.

design by s4it impresum | autorska prava | privatnost | mapa sajta