Vladimir Nabokov
Biografija
|
Vladimir Vladimirovič Nabokov rođen je 10. aprila 1899. godine u Sankt-Peterburgu. Odrastao je u jednoj od najbogatijih aristokratskih porodica u carskoj Rusiji. Vladimir Sirin, kako je bio njegov ruski pseudonim, pesnik, dramaturg, prevodilac, romanopisac, dobio je izuzetno, vrhunsko kućno obrazovanje, od ranog detinjstva putovao, učio jezike i godine 1910. upisuje Tenjiščevsku veliku školu, jednu od najcenjenijih školskih ustanova u Peterburgu. Istovremeno se bavi šahom, sportom, entimologijom. Sa sedamnaest godina objavljuje prvu zbirku pesama, 1916. godine. Nakon Oktobarske revolucije, porodica Nabokov se sklonila na Krim, da bi 1919. zauvek napustili Rusiju, živeli dve godine u Velikoj Britaniji, gde je Vladimir Nabokov nastavio školovanje, izučavanje romanskih i slovenskih jezika na Triniti koledžu u Kembridžu. Od 1922. godine, pa do 1937. živeo je u Berlinu u vrlo neizvesnim materijalnim uslovima, i izdržavajući se davanjem časova, sastavljanjem šahovskih kombinacija za novine, a ponekad je glumio i u filmovima, nikada ne zapostavljajući svoju ljubav prema leptirima. Oženi se Verom Slonim i rodio im se sin, ali opet je prisiljen da beži. Napušta Hitlerovu Nemačku i živi sa porodicom u Parizu do 1940. godine kada napušta Evropu u koju će se vratiti tek 1960. godine i u Montreu, u Švajcarskoj živeti sledećih dvadeset godina, do smrti. Umro je 2.7. 1977. godine.
O delu
Jedina zvanično objavljena knjiga u Rusiji za života Vladimira Nabokova je zbirka Pesme ( 68 pesama). U Berlinu će 1922. godine objaviti prvo priče, a zatim uz pomoć ruske emigracije i svoj prvi roman Maša (1926). Dok je boravio u Berlinu Vladimir Nabokov je napisao osam romana na ruskom jeziku: Čovek iz SSSR, Kralj, dama, dečko, Lužinova odbrana, Povratak Čorba, Kamera obskura, Podvig, Očajanje, Poziv na pogubljenje, Dar, Stvarni život Sebastijana Najta… Kasnije će svoje romane, zajedno sa sinom, Dmitrom Nabokovim prevesti na engleski. Prvi roman koji je Nabokov napisao na engleskom je U znaku nezakonito rođenih koji je tematski vrlo blizak romanu Poziv na pogubljenje jer u njemu se na groteskan način bavi mehanizmima nasilja u totalitarim policijskim državama.
Nakon dolaska u SAD zahvaljujući velikoj pomoći ruskog kompozitora Rahmanjinova, Vladimir Nabokov sa porodicom prvo živi u Bostonu, postaje predavač najpre na Wellesley college, a kasnije i na Corrnell-u. Ni dolazak u Ameriku, ni stalna potraga za izgubljenim domom nisu uticale na ljubav koju je Vladimir Nabokov otkrio kao dečak na porodičnom seoskom imanju u carskoj Rusiji, a to je ljubav i interesovanje za leptire koje je nastavio da lovi i izučava. Kolekcija od 4324 leptira koja mu je pripadala nalazi se u Muzeju uporedne zoologije na Univerzitetu Harvard, a on je dugo radio kao kustos lepidoptera. U znak poštovanja za tu njegovu sklonost, tekstove koje je napisao o leptirima, i koji imaju naučnu vrednost jedan leptir u svom imenu nosi i prezime Nabokova. Verni životni pratilac V. Nabokova, uprkos bračnim krizama bila je njegova supruga, Vera Slonim Nabokov koja ga je nesebično podsticala, pomagala u svemu što je radio. Mnogi smatraju da je presudno uticala i na njegovu literaturu, jer je bio sklon malodušnosti, odustajanju.
Još od malena Nabokov je znao engleski jezik, govorio je da ga je naučio pre ruskog, te je tako preveo na engleski Alisu u zemlji čuda, zatim Puškinovog Jevgenija Onjegina, Ljermontovljevog Junaka našeg doba i dr. Njegova prva knjiga koja se pojavila na engleskom bio je roman Stvarni život Sebastijana Najta, ali planetarnu slavu i interesovanje ovom piscu doneće Lolita. Ovaj roman prvo je objavljen u Evropi, tačnije 1955. u Parizu, 1958. u Americi. Priča o ljubavi između zrelog muškarca i dvanaestogodišnje devojčice predstavljala je kršenje tabua čak i u književnim krugovima, i zbog provokativnosti roman je označen između ostalog i kao pornografski. Ideja za roman Lolita začeta je još u Parizu 1940. godine, Vladimir Nabokov je napisao na ruskom, čak pročitao grupi prijatelja “jedne zamračene ratne noći“, da bi nakon preseljenja u Ameriku uništio tu verziju Lolite i napisao je ponovo. Provokativna priča donela je autoru mnoštvo različitih neprilika, počev od odbijanja američkih izdavača da objave roman, pa do optužbi za plagijat koje su nastavljene i nakon autorove smrti. Trebalo je da prođe neko vreme pa da u prvi plan izbiju umetničke vrednosti ovog romana i složena slika duševnih stanja kroz koje prolazi glavni junak. Stenli Kjubrik je otkupio prava i po scenariju Vladimira Nabokova, koji je prilično izmenio, snimio 1962. godine Lolitu, kasnije, 1997. godine i Andrijan Lajn je po ovom romanu snimio film. Pored Lolite ekranizovana su i sledeća dela Vladimira Nabokova: Smeh u mraku, Kralj, kraljica, pub, Razočarenje, Mašenjka, Gospođica O., Odbrana… Iako je napisao veliki broj romana, pored Lolite, najpoznatijija dela Vladimira Nabokova su: Bleda vatra, Pnin, Ada, Bend Sinister, Prozirne stvari, Dar i Pogledaj, arlekine!
Uprkos tome što je tražio od svoje žene i sina da spale nedovršeni rukopis Laurin original posle njegove smrti, oni to nisu učinili. Godinama su listiće poslednjeg piščevog dela čuvali u tezoru i tek posle smrti svoje majke,Vere Nabokov, Dmitrij Nabokov je objavio kartice ovog nedovršenog dela.
Poziv na pogubljenje
|
Poziv na pogubljenje, štampan je prvo u časopisu Savremeni zapisi krajem 1935. i početkom 1936. godine. Kada je knjiga objavljena u Parizu 1938. izazvala je priličnu zbunjenost. U prevodu Dmitra Nabokova na engleski pojavila se u Njujorku 1959. godine, a u Rusiji tek 1988. Inače Nabokov je bio zabranjen pisac u SSSR , bio je žestoki protivnik komunizma, staljinizma i nacizma i uzmicao je u poslednjem trenutku zajedno sa svojom porodicom pred paklom koji će zadesiti prvo Rusiju, a zatim i Evropu.
Poziv na pogubljenje je nadrealistički, antiutopijski roman u kome junak priče Cincinat. C. dok svi stoje i razmenjuju osmehe saznaje za smrtnu presudu koja će biti nad njim izvršena. To mu u skladu sa zakonom šapatom saopštava sedi sudija. Odvode ga u tvrđavu. U ogromnoj tvrđavi on je jedini zatvorenik, osuđenik na smrt koji skoro nikada nije sam, tu je tamničar Rodion, koji odmah po završetku suđenja, nakon što je Cincinat skinuo „svilenu bluzu i obukao kućni mantil“ predlaže da odigraju valcer, zatim upravnik tvrđave koji dok ga osuđenik pita koliko još mu je vremena ostalo zabrinuto pita što nije pojeo obrok, a onda seda za sto i jede osuđenikovo sledovanje čudeći se, da bi mu vrlo ljubazno predložio i ponudio cigaretu… Zatim se farsa nastavlja, jer upravnik svečanim, zvaničnim tonom saopštava Cincinatu da „u ovom svečanom trenutku, kada su svi pogledi uprti u tebe, i tvoje sudije slave, a ti se pripremaš za one nesvesne pokrete tela koji sleduju neposredno posle odsecanja glave“ očekuje od njega da svoju „izjavu zahvalnosti“ napiše, tj. da bude u pismenom obliku i na jednoj strani. Slede stranice kada pisac izmešta junaka iz tog prostora i vremena kroz reminiscenciju, sećanje na ženu Marfinjku koja će kasnije sa decom, a koja uzgred nisu njegova, svojim ocem, braćom doći u posetu… Majstor detalja za koga je ovaj svet „nezgrapna četvorodimenzionalna nakaza“ Nabokov nizom apsurdnih i satiričnih scena u romanu Poziv na pogubljenje ispituje ljudsku nečovečnost usmerivši pažnju na perfidnu psihologiju mučenja osuđenika na smrt. Satirični detalji poput onog kada jutarnjih novina „Dobro jutrence“, i „Glas Publike“ koje osuđeniku donosi Rodion sa čašom mlake čokolade, nižu se jedan za drugim pa do scene kada se u susednu ćeliju useljava msje Pjer nametljivi čovečuljak koji ne prestaje da brblja i koji je tu sasvim službeno, naime, on je dželat. Tu je i upravnikova kćer Emica i osuđenik samo od nje očekuje neku vrstu pomoći da pobegne iz tvrđave pune mračnih lavirinata i zvukova. No, to se ne događa. Dan određen za pogubljenje se odlaže, biblotekar koji je Cincinatu C. donosio knjige odnosi ih jer osuđenik želi da vidi još jednom svoju nevernu ženu, da porazgovara s njom o pismu koje joj piše i koje nju ne zanima, dolazi mu majka koju ne poznaje… Insistiranje pisca na nerealnosti zbivanja u tvrđavi, ćeliji osuđenika na smrt mnogi su tumačili različito: kao egzistencijalnu metaforu, kao ideološku parodiju, nadrealnu reprodukciju stvarnosti… Ta višeznačnost u romanu Poziv na pogubljenje, kako god shvaćena, potvrđuje uverenje autora da „ da veliki romani ne moraju da govore o nekoj velikoj temi“, da ne moraju da govore istinu, ali istina dolazi sa velikom literaturom…
Deo iz Poziva ma pogubljenje
XVII
Običaj je nalagao da dan uoči pogubljenja aktivni i pasivni učesnici istog posete nakratko sve glavne činovnike – ali da bi se ritual ubrzao, odlučeno je da se navedena lica skupe u vikendici zamenika gradonačelnika ( žsam gradonačelnik, njegov nećak bio je na putu, u gostima kod prijatelja u Pritomsku) i da jednostavno Cincinat i msje Pjer dođu tamo na večeru.
Bila je mračna noć, sa jakim toplim vetrom, kada su oni, obojica u istim ogrtačima, peške, u pratnji šestorice vojnika sa halebardama i svetiljkama, prešli preko mosta u uspavani grad i, zaobilazeći glavne ulice, kroz šuštave vrtove po šljunkovitim stazama krenuli uzbrdo.
(Na mostu se Cincinat okrenuo oslobodivši glavu iz kapuljače ogrtača: tamnoplava, složena gromada tvrđave sa mnoštvom kula uzdizala se u sumorno nebo, gde je oblak precrtao narandžasti mesec.
- Obećali ste… - prošapta msje Pjer, lako ga stisnuvši za lakat – i Cincinat je opet navukao kapuljaču.)
Ova noćna šetnja, koja će kako se činilo, biti ispunjena tužnim, neobaveznim, raspevanim, šaputavim utiscima, jer šta je uspomena, ako ne duša utiska? – ispala je zapravo teskobna, beznačajna i proletela je tako brzo, kako samo biva u dobro poznatoj okolini, u tami, kada se raznobojni dnevni razlomci zamene celim brojevima noći.
Na kraju uzanog i mračnog drvoreda, gde je škriputao šljunak i mirisalo na kleku, iznenada se pojavi ulaz, osvetljen kao u pozorištu, sa belim stubovima, frizovima na prednjem delu, lovorom i, nakratko se zadržavši u predvorju gde su, poput rajskih ptica lepršale sluge, ispuštajući perje na crno-bele pločice. Cincinat i msje Pjer su prešli u salu koja je brujala od mnogobrojnih glasova. Svi su bili tu.
Tu se osobitom frizurom isticao upravnik gradskih fontana; goreo je zlatnim ordenjem crni mundir šefa telegrafista; tu se nalazio i rumeni načelnik snabdevanja sa prostačkim nosem; i ukrotitelj lavova sa italijanskim prezimenom; i sudija, gluvi starac; i upravnik parkova u zelenim lakovanim cipelama; i još mnogo važnih, poznatih, sedih persona sa odbojnim licima. Dame nisu prisustvovale, ako se ne računa načelnica školskog okruga, poprilično debela, starija žena, u sivom odelu muškog kroja, sa velikim spljoštenim obrazima i začešljanom i kao čelnik blistavom frizurom.
Neko se uz sveopšti smeh okliznuo na parketu. Luster je ispustio jednu od svojih sveća. Na omanji grob koji je bio izložen za razgledanje, neko je već spustio buket. Stojeći sa Cincinatom po strani, msje Pjer je pokazivao svom učeniku ove pojave.
Ali je domaćin, tamnoputi starac sa španjolkom, pljesnuo dlanovima, rastvorila su se vrata i svi su prešli u trpezariju. Msje Pjer i Cincinat su smešteni jedan pored drugog u čelo zaslepljujućeg stola i, u početku uzdržano, ne narušavajući pristojnost, sa dobrodušnom radoznalošću, koja je kod nekih prelazila u pritajenu razneženost, svi su bacali pogled na par koji je bio istovetno obučen u hamletovke, zatim kako se sve više na usnama msje Pjera rascvetavao osmeh i on počeo da priča, pogledi gostiju su se sve otvrenije usmeravali na njega i Cincinata, koji je bez žurbe, revnosno i usresređeno – kao da pokušava da reši zadatak – pokušavao da izbalansira nož za ribu na različite načine, te na slaniku, te na pregibu viljuške, te ga je naslanjao na kristalnu vaznicu sa belom ružom, koja je, za razliku od drugih, ukrašavala njegov pribor.
Sluge, regrutovane među najspretnijim gradskim kicošima – najbolji predstavnici zlatne mladeži – su žustro raznosile jela (ponekad preletajući sa jelom preko stola) i sveopštu pažnju je privlačila uljudna brižnost s kojom se msje Pjer ophodio prema Cincinatu, menjajući u trenu svoj osmeh koji je imao tokom razgovora u minutnu ozbiljnost, dok je pažljivo stavljao najbolje parče u njegov tanjir, posle čega bi, sa istim razigranim sjajem na ružičastom, ćosavom licu, nastavljao sa svima najoštroumnije razgovore, ili bi se u sred rečenice nagnuo, uzimajući sos ili biber, i upitno gledao Cincinata koji uopšte nije doticao jelo, već je i dalje tiho, usresređeno i revnosno prebacivao nožić.
Str. 129 – 131
Vladimir Nabokov Poziv na pogubljenje
Sa ruskog prevela Mirjana Petrović
Mali Nemo, Pančevo, 2008.