Aleksandar Gatalica
|
Aleksandar Gatalica rođen je u Beogradu 1964. godine. Na beogradskom Filološkom fakultetu diplomirao na katedri za Svetsku književnost 1989. godine. Prvi roman Linije života objavio je četiri godine kasnije, pa slede roman Naličja (1995), pripovetke Mimikrije (1996) Vek (1999), zatim njegov treći roman Kraj (2001). Već za roman Linije života Aleksandar Gatalica je dobio nagradu „Miloš Crnjanski“ i „Giorgio la Pira“. Za Vek (1999) sto jednu pripovest (o umetnosti, istoriji čovekovih ideja i zabluda u jednom veku) Gatalica je dobio nagradu „Ivo Andrić“, a italijansko izdanje ove knjige nagradu „Umberto Saba“. Roman Kraj objavio je 2001. godine, a u međuvremenu je objavljivao i knjige eseja o muzici: Crno i belo (1998), Govorite li klasični (1989), Rubinštajn protiv Horovica (1990), preveo tri Euripidove drame sa starogrčkog: Alekstida, Bahantkinje, Ifigenija u Aupidi ; Sofoklovu dramu Edip na Kolonu kao i pesničku zaostavštinu Minmermoa, Solona i Sapfo koja ranije nije prevedena na srpski jezik. Roman Euripidova smrt Aleksandar Gatalica objavio je 2002. godine, a zatim slede tri knjige priča: Beograd za strance (2004), Dijalog sa opsenama i Dnevnik poraženih neimara (2006), roman Nevidljivi (2008), dramu Čiode sa dve glave (2009)… A. Gatalica napisao je i roman Veliki rat (2012). Roman zajedno sa knjigama Vek i Nevidljivi predstavlja svojevrsnu triologiju o jednom veku. Za Veliki rat pored nagrade „ Meša Selimović“, autoru je pripala najznčajnija književna nagrada u Srbiji, NIN- ova nagrada za roman godine. Priče Aleksandra Gatalice nalaze se u mnogim antologijama i izborima, a roman Veliki rat će biti objavljen na francuskom jeziku u septembru 2014. godine kada Francuska obeležava 100 godina pobede u Prvom svetskom ratu.
O romanu Veliki rat
|
Veliki rat je ambiciozan epski roman u kome autor u pet ratnih poglavlja pripoveda sudbine ljudi, njihove nade, snove, poraze, smrti bez obzira što su pripadnici i učesnici ove ili one strane, države, bez obzira šta su mislili i radili. Jednostavno, u tom ratnom haosu svet se jednako urušava, nestaju snovi i život, junaci se u određenom trenutku izjednače, vidljiv je samo užas rata koji nikoga ne štedi. Bez obzira na ime, narod kome pripadaju, zastavu pod kojom ratuju, bez obzira da li su generali, šnajderke, zanatlije, umetnici, na početku ili kraju rata, pripadnici poražene ili pobedničke strane. Svejedno, svi su dovedeni ne u neke druge snove, nego na krhotina slomljene epohe koja je tek trebala da počne. Epohe koja je bila ubeđena da se iz nasleđa IX veka, znanja, mišljenja može izgraditi jedan bolji svet. To se neće desiti i osamdesetak junaka; neki poznati, neki anonimni, koje susrećemo u pet ratnih godina i poglavlja ( 1914 - Godina patologa, 1915- Godina trgovca, 1916 - Godina kralja, 1917- Godina cara, 1918 - Godina kriminologa), promicaće na stranicama romana u kome je gotovo naučničko korišćenje istorijskih dokumenata bilo neophodno pomno istražiti da bi „književnost ispravila istoriju“ kako je to rekao Danilo Kiš. Veliki rat, pokazaće krhkost i uzaludnost nade u bolji svet. Roman o Prvom svetskom ratu zahvaljujući piscu i njegovoj fantastičnoj imaginaciji ponekad ubedljivo, ponekad i kitnjasto vratio je junake na tren da ispričaju svoje sudbine, svoje zablude, bez obzira da li su stvarno postojali pa su zaboravljeni, ili su izmišljeni. Rat potire i tu razliku.
U romanu Veliki rat između ostalih, brojnih ličnosti susrećemo pesnika, dramskog pisca, boema, pristalicu avangardnih pokreta Gijoma Apolinera. Godine 1916. Apoliner je u francuskim rovovima, na Zapadnom frontu gde se iscrpljeni vojnici samoranjavaju i tada se uvodi preki sud. Svedok je streljanja dvadesetogodišnjeg potporučnika Šaplena. U jednom pasusu poglavlja „Dolina mrtvih“ u svom romanu Veliki rat Gatalica opisuje taj događaj: „Potporučnik je hrabar. Ima plave oči. I pogled sanjalice. Onaj pogled koji je imao i Apoliner. Kada ga je pesnik upoznao snovi su već počeli da čile iz zenica mitraljesca Šaplana. Dan kasnije Šaplanov sektor fronta je napadnut. Mitraljezac je opkoljen. Nisu uspeli da ih zarobe.. Izgubljeni vojnici ispalili bi svakih petnaest minuta po jedan rafal, te se Nemcima činilo da imaju dovoljno municije. Ostavljaju ih između mraka i smrti, kraj bodljikavih žica. Kada su ih prenosioci ranjenika najzad pokupili, ranjeni Šaplan izveden je na nosilima pred preki sud. Presuda: smrtna kazna. Uspravili su nosila zavezali Šaplana da ne spadne i ispalili mu tri kuršuma u grudi.“
Još jedan junak romana u neposrednoj blizini osuđenih na smrt vešanjem je doktor Hajnrih Aufštajter, psihoanalitičar koji u Beogradu zajedno sa sveštenikom obilazi na smrt osuđene i na osnovu tog zaduženja piše rad „Psihologija na smrt osuđenog“. „Osuđenici su, primetio je, čitav život sveli na nekoliko dana do omče i počeli da ga žive kao da je reč o jednom novom trodnevnom životu kada treba učine nešto što u onom običnom, neomeđenom smrtnom kaznom, nikada nisu. Koji nisu videli slova, tražili su da čitaju; drugi su kretali da slikaju; treći su počinjali da puše; četvrti vreme koristili da po čitav dan psuju kajzera; peti odbijali hranu i spremali se da na onaj svet odu praznog stomaka – i svi su bili uvereni da im je u tri – četiri dana moguće da čine što im se ushte, pošto im se ništa gore od smrtne kazne ne može dogoditi.“ Dalja lična sudbina posvećenog ambicioznog psihoanalitičara koji hrli Frojdu ne bi li zatražio oprost za izdaju postaje začarani krug…
Posebno poglavlje, Smrt ne nosi časovnik, u romanu Veliki rat posvećeno je sudbini Ljubomira Vulovića, jednog od trojice oficira, pripadnika „Crne ruke“ koji su streljani u Solunu 26. juna 1917. godine.
Deo iz romana Veliki rat
|
Prošao je tako dan za danom i nedelja za nedeljom, jer se za izvršenjem presude trojici oficira oklevalo. To je Vulovića samo učvrstilo u uverenju da se nema čega bojati. Ali onda je stigao i 26. jun 1917. po novom kalendaru i osuđenici su privedeni na solunsko vojničko groblje, gde su rake za njih već bile iskopane. Niko, pa ni Apis nije tako staloženo razgovarao sa oficirima koji su ih vodili i putem im se izvinjavali što se dužnost mora obaviti. Niko s takvom vedrinom nije gledao na solunski okoliš i kameniti krš koji se sudario sa akvamarinskom obalom. Niko sa toliko pouzdanja nije udisao vazduh priobalja u kojem se osećao smirujući miris badema, lovora i bora. I onaj kruti vojnik Apis je uzdrhtao kada su ih, kao vezane džakove, istovarili s kamiona, ali ne i Vulović. („Smeškao se, da, mogu ti reći, jer sam u streljačkom vodu stajao. Smeškao se kao neka devojka…“)
Zvuk doboša tek je prenuo najhrabrijeg među osuđenicima na smrt. Taj zvuk približio je jednu sliku koja stajaše okamenjena u njegovom nadanju kao onaj solunski kameni krš koji su za sobom ostavili, a sada mu se, a sada mu se čudno oživljena primakla na metar ili dva. Video je Vulović puške s nataknutim bajonetima, video je vojnike koji ne vole što će ih ubiti i omalenog, vrlo nervoznog komandira streljačkog voda koji se premeštao s noge na nogu. Ali, to ne može biti, svi oni kao da tu nisu bili zbog njega, jer uza se on je imao Tatićevo ogledalce. Eno, stazom ka groblju već juri neki oficir višeg ranga. On donosi pomilovanje, ili ne…Oficir stoji pred trojicom osuđenika i kao da želi da ih muči, gotovo dva sata iz početka im čita optužnicu na osnovu koje su osuđeni. Pomilovanja nema, ali se Vulović još nada. („Zemljače, i zverka se u stupici nada da će se trganjem izvući.“) Ostali osuđenici pred smrt traže da popuše cigaru, Vulović da se pogleda u svom ogledalcetu. Tamo vidi jednog zastrašenog, smrtno bledog i oronulog čoveka. Vidi sebe, ali misli da je još jednom sve svoje strahove predao liku iz Tatićevog čudesnog ogledalceta. Staje pred vod, doboši udaraju, puške se dižu. Samo što nije pomilovanje. Tatić je još pre mesec dana otišao da klekne pred starog kralja Petra. Rafal odzvanja u kamenolomu, kao nakazna psovka nevino osuđenima, na nekom stranom metalnom jeziku. Osuđenici padaju pravo u svoje rake. Sva trojica, pa i najhrabriji među njima artiljerijski major Ljuba Vulović.
Za zaverenika Ljubomira Vulovića Veliki rat se završio kada je poslednji pogledao svoj zabezeknuti lik u čarobnom ogledalcu svog klasića i prijatelja. Za takvu hrabrost orden se ne dobija, osim u mislima prijatelja. Major Radojica Tatić raspitao se kod svojih poznanika kako se držao Ljuba Vulović. Kada je čuo da ga i dželati hvale ( „Oficirsku čast dajemo da je glavu izgubio kao div –junak . Povez na oči zavezali smo mu kao da mu satensku maramu vezujemo“) izašao je zadovoljan. Bez reči je zapalio cigaretu i odbijao guste dimove ne očekujući više ništa ni od povratka u otadžbinu, ni od svoje vojničke karijere. Sagnuo se, uzeo malo bronzane grčke prašine i osetio se kao čovek na ničijoj zemlji.
str. 381 – 383
Aleksandar Gatalica Veliki rat
Vulkan izdavaštvo, Beograd , 2012
Solunski proces
Za vreme boravka srpske vojske u Solunu, regent Aleksandar Karađorđević izjavio je da je na njega pokušan atentat. Dragurin Dimitrijević Apis, tada pomoćnik načelnika Treće armije optužen je, razoružen i uhapšen 28. decembra 1916. godine kao još 124 oficira. Po optužnici Apis je planirao da izvede vojni udar, da zbaci regenta Aleksandra i zaključi separatni mir sa Austrougarskom. Solunski proces održan je od 25. maja do 5. juna 1917. godine. Suđenje je vodio general Miroslav Milosavljević, a tužilac je bio pukovnik Ljubomir Dabić. Kao svedoci optužnice pojavili su se mnogi oficiri, podoficiri i vojnici, ali su neki i odbili da svedoče protiv optuženih. Odbili su da svedoče: Mustafa Golubić, Draža Mihailović, Milutin Nedić, Dušan Simović Milan Nedić. Presuda je doneta 5. juna 1917. godine. Na smrt su osuđeni: pripadnici organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ koji su učestvovali u Majskom prevratu 1903 godine: Dragutin Dimitrijević Apis, Velimir Vemić, Ljuba Vulović, zatim član „Mlade Bosne“, učesnici Sarajevskog atentata Muhamed Mehmedbašić, Damijan Popović, pa Radoje Lazić, Milan Milovanović, Čedomir Popović, Vladimir Tucović… Pored njih još neki oficiri su osuđeni na vremensku kaznu. Osuđeni na smrtnu kaznu su pomilovani, sem Dragutina Dimitrijevića Apisa, Ljube Vulovića i Rada Malobabića. Oni su streljani 26. 6. 1917. Tačno u 4h i 45 minuta kada je general Ljubomir Debić dozvolio komadantu streljačkog stroja da izvrši egzekuciju.
Ljuba Vulović, jedan od junaka romana Veliki rat Aleksandra Gatalice nije voleo dinastiju Obrenović i aktivno je učestvovao u Majskom prevratu i ubistvu Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin. Imao je zadatak da kao poručnik u Dunavskoj diviziji spreči komadanta te divizije, Dimitrija Novakovića, pristalicu Obrenovića da interveniše i spreči puč, da ga razoruža i uhapsi. Međutim, Nikolić je pobegao, no pronađen je i ubijen jer je pružao otpor. Posle prevrata Ljuba Vulović je unapređen u čin kapetana II klase, a u vreme Solunskog procesa imao je čin artiljerijskog majora. Rade Malobabić je bio dobrovoljac. Godine 1953. u socijalističkoj Jugoslaviji izvršena je revizija Solunskog procesa i svi pogubljeni su rehabilitovani.