Olga Tokarčuk
Biografija
|
Olga Tokarčuk, poljska književnica rođena je u Sulehovu 21. januara 1962. godine i tu je provela najranije detinjstvo. Otac joj je bio bibliotekar, i ona ga u jednom svom eseju o čitanju i knjigama „Prst u soli, ili kratka povest mog čitanja“ naziva „kraljem“. U tom eseju u kome piše o čestim boravcima u biblioteci, svom ranom susretu sa kraljevstvom knjiga, o tome kako je naučila da čita nabraja svoju lektiru počev od bajki, mitologija, romana Žila Verna, Stanislava Lema, hispanoameričke književnosti, poezije Tomasa Sterna Eliota, Foknera, Bruna Šulca, Tomasa Mana, Sigmunda Frojda...
Kasnije se njena porodica preselila u Kjetš i ona je u tom mestu završila osnovnu školu. Studije psihologije završila je na Univerzitetu u Varšavi.
Po završetku studija radila je kao psihoterapeut u klinici za mentalno zdravlje u Velžbihu, sve do 1989. godine, kada je napustila rad u klinici i potpuno se posvetila književnom radu, preselivši se u selo Krajanovu. Njena književna karijera počela je 1979. godine kada je svoje priče i poeziju objavljivala u omladinskim časopisima i to pod pseudonimom Nataša Borovin. Prvi roman U potrazi za Knjigom objavila je 1993. godine i postigla je izvanredan uspeh i pohvale kritike. I sledeće njene knjige doživele su pohvale, a naročito njen treći roman Pamtivek i druga doba za koji je dobila brojne nagrade. Taj roman postao je i obavezna srednjoškolska lektira. Posle tog romana posvetila se kratkim književnim formama, pričama, esejima, da bi se romanom Dnevna kuća, noćna kuća objavljen posle romana Ela Elcner, eseja o romanu Lutka Boleslava Prusa još jednom potvrdila kao jedna od najoriginalnijih i najznačajnijih književnih imena ne samo u Poljskoj, već i u evropskim okvirima. Za svoje književno stvaralaštvo Olga Tokarčuk je dobila brojne nagrade: nagradu Poljskog udruženja izdavača, fondacije Koščelskih, pasoša lista „Politika“, nagrade Mahinera, šleske nagrade za kulturu 2003. godine, a već sledeće godine našla se među nominovanima za međunarodnu nagradu IMPAC u Dablinu.Četiri puta su je čitaoci proglašavali za najčitanijeg pisca u okviru najznačajnije poljske književne nagrade NIKE koju je dobila 2008. godine za roman Beguni. Za taj roman dobila je i Bukerovu nagradu 2018. godine, a za Knjige Jakovljeve ponovo, 2015. godine bila je po drugi put dobitnica najveće poljske književne nagrade.Njen roman Vuci svoje ralo po kostima mrtvih takođe je 2016. godine bio nominovan za tu prestižnu nagradu.
Po mnogim knjigama Olge Tokarčuk rađene su pozorišne predstave i filmovi. Tako je film Pokot u režiji Agnješke Holand rađen po romanu Vuci svoje ralo po kostima mrtvih, i osvojio je Srebrnog medveda Alfreda Bauera na Berlinskom filmskom festivalu 2017. godine. Pre ovog romana ekranizovane su još njene pripovetke, tako je po jednoj od njih snimljen film Žurek (2003) reditelja Rišada Brilskog, kratkometražni film Aria diva Agnješke Smočinjske, Nestanak (2011) Adama Urinjaka, a sa Andžejom Vajdom je radila scenario za film Iđirot (2009). Po njenim delima širom Poljske postavljane su pozorišne predstave.
I u Srbiji je na osnovu njene pripovetke Generalna proba, kreirana pozorišna predstava Akvarijum u beogradskoj Ustanovi kulture „Vuk Karadžić“, u dramatizaciji i režiji Olge Savić.
Olga Tokarčuk je vrlo aktivna u književnom životu Poljske, ne samo kao spisateljica, već i kao organizator Međunarodnog festivala pripovetke u Vroclavu, a grad Bard ju je proglasio za počasnog građanina i u tom gradu se održava Festival božićnih jaslica koji je inspirisan njenom pripovetkom. Od 2008. godine predaje kreativno pisanje na Univerzitetu u Opolu i Jegelenskom univerzitetu u Krakovu, a i vodi jednu izdavačku kuću. Član je proekološke, pacifističke političke stranke Zelenih, i član redakcije levičarskog društveno- političkog časopisa „Politička kritika“
Olga Tokarčuk je izvesno vreme živela u Krajanovu, planinskom selu na jugozapadu Poljske, a sada živi u Vroclavu.
Delo Olge Tokarčuk
Olga Tokarčuk je prvo objavila zbirku poezije Gradovi u ogledalima (1989), potom tri romana: U potrazi za Knjigom (1993), Ela Elcner (1995) Pamtivek i druga doba (1996), da bi usledila zbirka pripovedaka Ormar (1997), pa još jedan roman Dnevna kuća, noćna kuća (1998). Usledile su Božićne priče (zajedno sa Ježi Pilhom i Anžejem Stasjukom), pa prva knjiga eseja Olge Tokarčuk Lutka i biser (2000), a već sledeće godine još jedna zbirka pripovedaka Svirka na mnogo bubnjeva (2001).Tri godine potom O. Tokarčuk objavljuje Poslednje priče (2004), da bi usledili romani: Ana In u grobnicama sveta (2006), Beguni (2007), Vuci svoje ralo po kostima mrtvih (2009). Još jednu knjigu eseja pod naslovom Čas medveda (2012), objavila je pre pojavljivanja obimnog romana Knjige Jakovljeve - dugo putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije, ne računajući one male (2014) koji je prevela na srpski jezik Milica Markić i koji je na srpskom objavljen tri godine kasnije, 2017. godine. Milica Markić je prevela sa poljskog i: U potrazi za Knjigom, Pamtivek i druga doba, Dnevna kuća, noćna kuća, Vuci svoje ralo po kostima mrtvih, Svirka na mnogo bubnjeva Olge Tokarčuk. Uskoro će se u prevodu Milice Markić pojaviti i Bizarne priče (2018).
O romanu Vuci svoje ralopo kostima mrtvih Olge Tokarčuk
Janjina Dušejko, graditeljka mostova živi u planinskoj nasebini tokom cele godine brinući i o kućama koje vlasnici retko posećuju. Jedine njene komšije koji su takođe stalno tu, na Visoravni su Veliko stopalo i ćutljivi i pedantni Matoga. Često je posećuje Dizjo, njen nekadašnji učenik koji obožava i prevodi Blejkovu poeziju, a prijateljstvo je vezuje i za Dobru vest, prodavačicu u radnji polovne garderobe s kojom se viđa i kada ode u obližnje naseljeno mesto da bi se snabdela osnovnim životnim potrebštinama, ili održala čas engleskog jezika deci, ispitivanje u policiji. Janjina Dušejko je dobrovoljni izgnanik i pokušava da živi u skladu sa prirodom. Pasionirani je pručavalac astrologije i stalno je začuđena što niko od njenih prijatelja nije zainteresovan za raspored zvezda na nebu i njihov uticaj na ljudsku sudbinu. Ona i policiji ukazuje i predlaže da koriste njene astrološke proračune u otkrivanju uzroka smrti trojice lovaca, sugerišući im da je to osveta Srna, Lisica, kosmosa...Smatraju je čudakinjom, a ona je samo žena koja razmišlja i ne vidi razliku između dozvoljenog i nedozvoljenog lova, bespotrebnih ubistava postavljajući suštinsko pitanje kako primećuje Milica Markić da ovaj roman, moralni triler „filozofsko- ekološki manifest“, je i vapaj, „protest protiv zvanične naracije prema kojoj smo divlja vrsta kojoj je u genima to da ubijanjem dokazuje svoju moć“.
Kada je Matoga iznenada poseti i pozove da zajedno odu do Velikog stopala, jer se nešto čudno događa, zatiču ga mrtvog. Zadavio se košticom srnećeg mesa. Janjina ne oseća žalost, više je brine njegov redovno zlostavljani pas koga Matoga zbrinjava. Janjina nije volela Veliko stopalo jer je svog psa bezdušno zlostavljao, postavljao čeke za nedužne životinje koje moćnici bahato i podlo ubijaju samo zarad slikalanjai sa ubijenim trofejima. Druga smrt se takođe dešava na Visoravni, a drugi ubijeni je Komadant policije. Treći koji je nađen mrtav, a za koga se mislilo da je pobegao sa ljubavnicom je Nutrenjak. Zajedničko svima njima je što su bili lovci, nemilice su ubijali životinje. Ubili su i dva psa Janjine Dušejko, iz čiste obesti, netrpeljivosti. Njihovi svetovi su bili različiti, ona pronicljiva i saosećajna, žena sa Tegobom, oni vešti, moćni, gramzivi, neskloni razmišljanju, ubeđeni da im moć dozvoljava sve.
Iako u ovom neobičnom trileru nema razrešenja ubistava, ili ga ima njenim naglim i tajnim odlaskom preko granice, iako autorka u lokvama krvi nedužnih životinja, njihovih lobanja i ostataka koje sahranjuje, prepoznaje apokaliptične slike ljudske istorije, ovaj roman postavlja niz važnih pitanja. Nema nema suda, presuda, ali ima kazne. Olga Tokarčuk u ovom romanu se dotiče i smrtne kazne, one, besmislene, nerazumne, necelishodne smrtne kazne sa sve suđenjima i presudama koju su smislili ljudi i primenjivali i na životinjama . U kratkom osvrtu, u pismu koje piše policiji, a na koji nikada neće dobiti odgovor, ona poput Artura Kestlera u „Eseju o vešalima“ pokazuje svu besmislenost, ljudsku glupost koja bi bila smešna počev od Biblije, da nije pogrešna i apsurdna i da se ne primenjuje kroz vekove, pa i danas.
Odlomak iz romana Vuci svoje ralo po kostima mrtvih Olge Tokarčuk
...Moram da počnem od Biblije u kojoj je jasno rečeno da ako Vo ubije ženu ili muškarca mora da bude kamenovan.Sveti Bernar eskomunicirao je roj Pčela čije ga je zujanje ometalo u radu. Trebalo je da Pčele odgovaraju i za smrt Čoveka u Vormesu 864. godine. Tamošnja skupština osudila ih je na smrt gušenjem. Godine 1394, u Francuskoj, Svinje su ubile i pojele dete. Krmača je osuđena na vešanje, ali je njenih šestoro dece pošteđeno jer su mladi. Godine 1639. u Francuskoj, u Dižonu, obešen je jedan Konj koji je ubio Čoveka. Bili su procesi, ne samo za Ubistvo, nego i za protivprirodni zločin. Tako je u Bazelu 1471. godine pokrenut sudski postupak protiv Kokoške koja je nosila čudna drečava jaja.Osuđena je na smrt lomačom zato što je šurovala sa đavolom. Ovde moram da dodam da ograničenost i svirepost ljudska ne znaju za granicu.
Najslavniji proces odigrao se u Francuskoj 1521. godine, bio je to proces Pacova koji su uzrokovali mnogo štete. Građani su ih pozvali na sud i dobili su branioca po dužnosti, uglednog pravnika Bartolomea Šesenea. Pošto njegovi klijenti nisu došli na prvo ročište Šesene je tražio odgađanje termina dokazujući da žive u rasejanju, a sem toga, na putu do suda vreba na njih mnogo opasnosti. Čak je od suda tražio izdavanje garancije da mačke koje predstavljaju tužioca neće učiniti optuženima nikakvu štetu na putu do sudnice. Nažalost, sud nije mogao da da takvu garanciju, pa je zato stvar odgađana nekoliko puta. Naposletku su Pacovi, posle vatrenog govora njihovoh branioca, proglašeni nevinim.
Godine 1659. u Italiji, vlasnici vinograda tužili su sudu Gusenice koje su im pričinile štetu. Listovi papira na kojima je bio poziv na suđenje zakucavali su na stabla drveta u okolini da bi Gusenice mogle da se upoznaju sa činom optužbe.
Navodeći ove istorijski priznate činjenice, zahtevam da ozbiljno shvatite moje Pretpostavke i Slutnje.One pokazuju da evropska jurisdikcija zna za slične slučajeve i da su stoga one prihvatljive kao presedan.
Ujedno zahtevam da Srne i druge eventualne Životinje koje su uzrokovale nesreću budu kazne oslobođene jer je ono što su počinile predstavljalo reakciju na bezdušno i svirepo ponašanje žrtvi koje su, kako sam to pomno ispitala, bili aktivni lovci.
S poštovanjem,
Janjina Dušejko
str. 194 -195
Olga Tokar
uk Vuci svoje ralo po kostima mrtvih
S poljskog prevela Milica Marki
Kulturni centar Novog Sada, 2014