Žozef de Mestr
Biografija
|
Žozef de Mestr, pisac, filozof, diplomata rođen je u Šamberi, Vojvodstvu Savojskom 1.aprila 1753. godine. Obrazovao se kod jezuita i nakon završene obuke u pravu na Univerzitetu u Torinu postaje član savojskog Senata. Iako ga s obzirom na jezik kojim je pisao, smatraju Francuzom, on je sebe smatrao Savojcem, naročito posle 1789. godine, posle Francuske revolucije. Od 1803. kralj Pijemonta i Sardinije Viktor Emanuel I imenuje Žozefa de Mestra za ambasadora u Rusiji. Zastupao je interese kraljevstva Sardinije sa određenim uspehom i uživao je veliki ugled u petrogradskom visokom društvu. Često se sastajao sa carem Aleksandrom I, čak mu je bio i savetnik. U Rusiji je ostao do 1817. godine. Posle opoziva sa te dužnosti vratio se u Torino i bio glavni sudija i državni ministar sve do smrti 25. februara 1821. Te godine je objavljen je i njegov spis Sanktpeterburške večeri ili Razgovori o ovozemaljskoj vladavini Promisli.
Bio je veliki protivnik nauke i liberalnih uverenja, pa samim tim i Fransisa Bekona, Voltera, Žan Žak Rusoa, Džona Loka. Važio je za obrazovanog čoveka, a na osnovu njegovih tekstova O revolucijama i Sanktpeterbuških večeri ili Razgovora o ovozemaljskoj vladavini Promisli ne može mu se osporiti jasan, ubedljiv stil. Sam Žozef de Mestr o svom stilu je rekao: „Ono što verujemo da je istinito, treba reći i to reći hrabro; hteo bih, makar me skupo koštalo, otkriti neku istinu koja bi šokirala ceo ljudski rod. Rekao bih mu je bez dlake na jeziku“. Smatrao je da je revolucija racionalno odbacivanje hrišćanstva, da je upravo ona glavni krivac za krvoproliće i haos koji nastaju jer tako Bog kažnjava one koji menjaju poredak stvari. Po Žozefu de Mestru taj poredak i red podrazumevaju pre svega monarhiju, iznad koje je papa koji treba da odlučuje o najvažnijim svetovnim stvarima, i naravno, dželat kao neko ko će kažnjavati one koji ne poštuju taj poredak. Mestr izvor svih zala vidi u protestantizamu i naziva ga „najvećim neprijateljem Evrope kojeg je važno ugušiti svim sredstvima“. Smatrao je protestantizam „ocem anarhije“. Žozef de Mestr se divio „prvobitnom stanju“, smatrao je da su antički misloci bili mnogo bliži poreklu stvari iako lišeni prosvećenosti. Isto tako smatrao je da je rat božanski, a samim tim sastavni deo zakonitosti sveta, da je to način okajavanja greha onih koji su grešni. Žozef de Mestr je bio autor Pisma o inkviziciji, neke vrsti izvinjenja za kaznenu ulogu španske inkvizicije. Bez obzira što neki u njemu vide proroka koji se dobro razumeo u politiku, tadašnji progresivni umovi su ga smatrali za izrazitog konzervativca. Potonja znanja, naročito ona koja se odnose na smrtnu kaznu i njenu efikasnost u sprečavanju zločina ne opovrgavaju tadašnju procenu Žozefa de Mestra kao konzervativca. Naprotiv, samo potvrđuju mračnu stranu njegovog klerikalizma.
"O dželatu"
|
|
U knjizi "O dželatu" koja je nedavno objavljena na srpskom jeziku nalaze se Prvi, Drugi i Sedmi razgovor čiji učesnici su senator, grof i vitez. Razgovaraju o sreći zlikovaca i nesreći pravednika, o raspoređenosti zla na ovom i „onom „ svetu. Žozef de Mestr tvrdi da pravednici zato što su dobri ne pate, ali da ni poročan čovek nije srećan zbog svojih poroka, već da zlo ne birajući pljušti po ljudskom rodu, da nema nevinih. Tvrdi da postojanje bolesti, telesnog bola izazivaju upravo sami ljudi, oni koje boli, da je zato kriva njihova sloboda. On tvrdi da bol nije od Boga i da je jedini lek za bolest ispaštanje. Mestr smatra da razlog kažnjavanja nevinih uvek postoji jer postoji nepoznati zločin. Tvrdi dalje da osuda i kažnjavanje nevinih ne postoji polemišući sa Volterom koji se angažovao u sudskoj aferi Žanu Kalasu, protestantu iz Tuluza koji je pogubljen mučenjem na točku, zbog navodnog ubistva sina. Žan Kalas je rehabilitovan, ali Mestr to ne priznaje. Po njemu greške su retke, a potvrđuju opravdanost kažnjavanja, kao izuzetci koji potvrđuju pravilo. Smatra da se ne sme sumnjati u ispravnost kažnjavanja, čak ni u takvim slučajevima, jer sumnja se“ protivi autoritetu, a uho javnosti željno osluškuje da načuje najmanje šuškanje o nekom ubistvu koje je počinilo pravosuđe“. Čak ubistvo na koje je nepravedno osuđen Žan Kalas poistovećuje sa svakim drugim ubistvom podvodeći to pod nesreću koja je kao i „svaka druga“.
Fragment iz knjige "O dželatu" Žozefa de Mestra
… Iz tog strašnog prava, o kome sam vam upravo govorio, proističe nužno postojanje određenih ljudi predodređenih da sprovode kazne za zločine, zaslužene po ljudskoj pravdi, a ti ljudi se zapravo nalaze svuda, mada nema načina da se objasni kako, jer razum u ljudskoj prirodi ne može pronaći nikakav motiv za izbor ove profesije. Verujem da ste, gospodo naviknuti da promišljate sve, pa da ste sigurno često razmišljali i o dželatu. Kakvo je, dakle, to neobjašnjivo biće koje je od svih ugodnih, unosnih, poštenih, pa i časnih zanimanja koja se masovno nude ljudskoj snazi i umeću, za svoj poziv odabrala da muči i usmrćuje sebi srodne duše? Je li to glava, je li to srce sazdano isto kao naše? Zar nemaju nešto posebno, nešto strano našoj prirodi? Što se mene tiče nemam sumnje. Dželat je stvoren nalik nama spolja, rođen je poput nas, ali je neobično biće i za njega je, da bi postojao u ljudskoj porodici, neophodan poseban dekret, zapovest stvaralačke moći. On je posebna vrsta. Pogledajte mesto koje mu daje javno mnjenje: možete li zamisliti kako on uspeva da ignoriše takvo mišljenje i da mu se suprotstavi! Tek što mu vlasti odrede prebivalište, tek što se useli, odmah druge kuće kao da se povlače do mesta sa koga više ne gledaju na njegovu. U toj samoći i tom vakumu koji se oko njega stvara, on živi sam sa svojom ženom i potomstvom, zahvaljujući kojima zna kako zvuči ljudski glas, jer bi bez njih znao samo za jecaje. Sumorni znak je dat. Niži sudski službenik mu kuca na vrata sa obaveštenjem da ga traže. Kreće. Stiže na neko javno mesto koje ispunjava zbijena , pulsirajuća masa. Bacaju mu nekog trovača, oceubicu ili bogohulnika. On ga grabi, pruža na zemlju, vezuje za položeni krst koji onda podiže. Nastupa užasna tišina i ne čuje se ništa sem loma kostiju pod poprečnom gredom i urlikanje žrtve. Odvezuje ga. Odnosi ga do točka. Slomljeni udovi se upliću u paoke, glava pada, kosa se kostreši, a iz usta, razjapljenih poput furune, u grču izlazi samo par krvlju upljuvanih reči koje prizivaju smrt. Gotov je: srce mu drhće, ali od sreće, zadovoljan je i iskreno kaže: Niko ne može slomiti čoveka na točku bolje nego ja. Silazi, pruža okrvavljenu ruku, a pravosuđe u nju, izdaleka, baca par zlatnika koje odnosi kroz špalir ljudi koji se užasnuti pred njim povlače. Seda da jede, onda ide u krevet i spava. Idućeg dana kad se probudi, razmišlja o bilo čemu izuzev o onome što je radio prethodnog dana? Je li to čovek? Da: Bog ga prima u svoje hramove i dozvoljava mu da se moli. On nije zločinac, ali nemoguće je reći, na primer, da je krepostan, čestit, da je hvale vredan i tako dalje. Nikakva moralna hvala njemu ne priliči, jer ona podrazumeva odnose sa ljudima, a on ih nema.
Pritom sva veličina, sva moć, svako potčinjavanje počiva na dželatu. On je strava i vezivo ljudskog udruživanja. Uklonite tog nerazumljivog delatnika iz sveta: istog trenutka red će ustupiti mesto haosu, prestoli će se srušiti i društvo nestati. Bog, koji je tvorac suvereniteta, takođe je i kazna…
str. 32, 33, 44
Žozef de Mestr O dželatu, Iz Razgovora u Sankt Peterburgu,
Prevela Milica Stojković
Službeni glasnik, 2013. godine