Slobodan Gavrilović
Biografija
|
Slobodan Gavrilović rođen je 23. XI 1951. godine u Prijevoru, selu u opštini Čačak. U rodnom selu proveo je prvih petnaest godina života, da bi od 1966. godine preselio i svoje školovanje nastavio u Užicu, radio desetak godina u Valjaonici bakra i aluminijuma, zatim upisuje studije sociologije u Sarajevu, i u 25. godini postaje profesor sociologije. Magistrirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Sledećih dvadeset godina će se baviti pedagoškim radom. Kao mladog sociologa zanimao ga je staljinizam u Jugoslaviji pa je počeo istraživanje tragične sudbine Živojina Pavlovića, novinara, komuniste rođenog u okolini Užica autora Manifesta komunističke opozicije 1920. godine i Bilansa sovjetskog termidora, u kome je otkrio i prikazao prirodu Staljinove totalitarne vlasti i terora. Bilans sovjetskog termidora objavljen je 1940. godine u Beogradu. Knjiga je zabranjena i zaplenjena, a u „Komunistu“ listu KPJ (Komunistička partija Jugoslavije) objavljen je anonimni (kasnije će Milovan Đilas priznati da je bio autor) vrlo negativan tekst koji je Pavlovićevo pisanje o Staljinovim čistkama, staljinizmu nazvao „ zbirkom kleveta protiv naše partije, Sovjetske vlade i druga Staljina“. Šezdeset godina kasnije jedini sačuvan primerak Sovjetskog termidora našao je autor romana Dželat. Slobodan Gavrilović je napisao brojne publicističke tekstove, a najznačajniji su: O žrtvama Staljinovog terora, Živojin Pavlović i građanski rat u Španiji, Odabrani novinrski članci Živojina Pavlovića, Arhivska građa o Živojinu Pavloviću, Između dogme i kritike, Pogovor u knjizi Živojin Pavlović Bilans sovjetskog termidora. Koautor je, sa Ljubojev Petrom scenarija za dokumentarni film o Živojinu Pavloviću koji je snimljen u produkciji TV Novi Sad 1989. godine. Napisao je i: Prilog odbrani demokratije- Za jasna pravila igre… Dvadesetogodišnje istraživanje Slobodana Gavrilovića o strašnoj sudbini Živojina Pavlovića, komuniste, koga su komunisti mučili i ubili, a i otkrića ko je i po čijem nalogu izvršio egzekuciju nad Pavlovićem, kao i susret sa dželatom su razlog zbog koga je Slobodan Gavrilović napisao i roman Dželat.
Slobodan Gavrilović je član Demokratske Stranke od njenog osnivanja 1990. godine, a direktor JP Službeni glasnik bio je od kraja 2007. do 2012. godine. Zahvaljujući njegovom istraživanju svedočenjima i dokazima koje je prikupio baveći se tragičnom sudbinom predratnog komuniste, novinara, člana KP Francuske, Komunističke partije Jugoslavije Živojina Pavlovića, kada je donet Zakon o rehabilitaciji 2006. godine, on je rehabilitovan i to na zahtev advokata Dragoljuba Simonovića iz Obrenovca i Slobodana Gavrilovića sociologa, autora romana Dželat u kome je opisan i način zlostavljanja i pogubljenje čoveka koji je možda i pre Solženjicina i Artura Kestlera znao i imao hrabrosti da kaže istinu o Staljinovom totalitarizmu.
O romanu Dželat
|
Ovo je moja priča. Priča istinskog dželata, koji je likvidirao istinske ljude u istinskoj revoluciji, verujući u istinsku pravdu i istinsko dobro, razočaravši se u istinski lažne revolucionare. Negde na početku romana Dželat Slobodana Gavrilovića napisana je ova rečenica i u njoj se može naslutiti sve ono što je rečeno u priči čoveka koji je pretvoren u mašinu za ubijanje i koji dok priča o ljudima koje je ubijao po naređenju da bi izvršio „zadatak za koji je izabran i koji je dužan da obavi“ gaji cveće, zna ime i broj svake biljke koju je zasadio i koje revnosno i pažljivo neguje. Poput Šeherezade, izvršilac streljanja u romanu priča svoj život od ranog detinjstva, sudbine brata koji je umro u zatvoru zbog ubistva žene, o selu u kome se pšenični hleb jeo samo za Božić i Uskrs, o služenju i mukama u kraljevom Kažnjeničkom puku, o odlasku iz sela nakon ubistva žene, o boravku i radu u Zagrebu, početku Drugog svetskog rata, o tome kako je postao komunista, o partizanima, o poslušnosti, ali i o onima koji su ubijani po kratkom postupku, bez suđenja, dokaza, odbrane… Njegovo ime je Vidan, on je dželat. Na kraju romana Vidan posle neuspelog pokušaja sina da ga ubije ostaje sam u koprivi, kao i ono trinaesto dete koje je majka ostavila u koprivi da ga pojedu svinje… Dok priča o svojim izvršenjima smrtne kazne, primećuje da je nelagodno samo prvi put, no kada sin saznaje kako ga je otac, odgajivač cveća odškolovao i odhranio i kada ga naziva čudovištem pokušavajući da ga ubije,Vidan kao da u toj, baš toj reči „čudovište“ pronalazi i sebe i ceo svoj život. Uprkos tome, on taj život brani pucnjem u sina bez nišanjenja… Valjda je zbog toga i želeo da se roman o njemu zove Ja, čudovište.
Istražujući sudbinu Živojina Pavlovića autor romana Dželat Slobodan Gavrilović ne samo da je otkrio da su mučenju i egzekuciji ovog predratnog komuniste koji je do 1940. godine živeo u Parizu, rukovodio partijskom knjižarom, pomagao odlazak jugoslovenskih komunista u Španiju i prikupljao „crvenu pomoć“ prisustvovali Slobodan Penezić Krcun, Vladimir Dedijer, Petar Stambolić, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, već je saznao i ko je zapravo izvršio naredbu Josipa Broza Tita. O romanu Slobodana Gavrilovića Đura Šušnjić, filozof između ostalog je napisao: „Pored zvanične (javne, opšte velike, otkrivene) istorije postoji nezvanična (alternativna, mala, bezimena, skrivena) istorija, kao dopuna ove prve i njena kritika. Jer istorija nije samo ono što se dogodilo državama, nacijama i njihovim ustanovama, nego i ono kako su se ti događaji prelomili i izrazili u dušama i duhu pojedinca: od spoljašnje, istorija postaje unutrašnja, događaj se pretvara u doživljaj, istorija u biografiju.“ Ta i takva istorija pretvorila se u biografiju Vidana Mitića, dželata koji je prema pouzdanim svedočanstvima koje je sam ostavio i potpisao na svakoj strani. Svi likovi koji promiču dok čitamo ovaj roman su stvarni, imaju ime, zna se pouzdano da su postojali, da su streljani u ime neke više pravde, ali godinama je to bila tajna, godinama se moralo ćutati o njima, maskirati mesta gde su pogubljeni jer „komitet je komitet“. U romanu, ispovesti partizanskog dželata svi toponimi su kao i imena istinita. Prezimena nisu.
Svoj prvi roman Slobodan Gavrilović je napisao poštujući precizno pre svega dokumentarnost, ali uspevajući da jednu individualnu sudbinu, događaje lokalnog karaktera, podatak da je Vidan Mitić samo te 1941. godine ubio 150 ljudi u Užicu, na literaran, umetnički način postavi pitanje koje važi za sve ljude i prostore, a to je pitanje zla u nama, čak i kada nije izgovoreno, kada je prećutano kao vapaj koji se ne čuje, ali se sluti iz svake rečenice, iz tišine onih nad kojima je počinjeno, iz tišine dželata koji više nije mogao da je podnese i skriva. Roman Dželat je „potresna knjiga koja ne dopušta da od čovekovog zla odvratimo pogled“ napisao je vrlo precizno Jovica Aćin.
Deo iz romana Dželat
Gore u štali nađemo jedan crveno ofarban drveni kofer. U njemu ništa naročito. Krcun upita:
- Gde ti je radio - stanica?
- Nemam, šta će mi?
- Znaš ti dobro šta će ti.
Dolazimo u Užice sa Žikom. Saslušanje je trajalo do zore, ali mali vajda, tvrd orah. Zatvoren u posebnu ćeliju. Drugovi su otišli na doručak i da se malo odmore. Čuo sam da zatvorenika zovu Žika Ždrebe.
Nekoliko puta bio sam prisutan kada su ga saslušavali. Ranije nisam imao prilike da nešto slično vidim, pa sam u početku bio iznenađen. Drugovima koji su ga ispitivali bilo je jasno koga imaju pred sobom, da neće lako odati tajne. Morali su primeniti torturu da bi postigli neki rezultat. Dedijer mu reče:
- Nama ne treba saraga, daj nam somove!
Nije mi bilo jasno šta traži, kakva saraga, kakvi somovi. Ždrebe ćuti.
Kad smo ga vodili na saslušanje, silazili smo stepenicama u podrum. Tu sam držao fenjer, pošto nije bilo svetla. Na balvanu za cepanje drva, prečnika tridesetak santimetara, na sredini su od udaraca sekirom ostali žlebovi. Tu su umetnuli noge uhapšenog, taman dovoljno visoko da se ne zakači po zemlji kad se volujskom žilom udara po tabanima.
Ne priznaje ništa. Da je ujeo majku za sisu, priznao bi pod onakvim batinama! Biju žilom i po telu.
Prvo veče sam samo posmatrao. Ljutio sam se na drugove zbog torture koju su primenjivali. Nisam mogao da verujem da čovek može toliko da izdrži. Ako išta zna ili krije, mora reći. Upoređivao sam to mučenje sa batinama koje sam dobio od ustaša i četnika. Sve to nije bilo ni prići ovome što je istrpeo Žika Ždrebe.
Drugi dan, nekako sam počeo da se prilagođavam. Nije mi bilo grubo kao prvo veče kada sam posmatrao.
Kada je srpska vojska prelazila preko Albanije, Josip je gledao kako mu Arnauti ubiše oca, a u ovom ratu je gledao kad mu četnik, pobratim Josip, zakla sina.
Od batina koje je dobijao po tabanima su mu izbili mehuri. Udaraju po mehurima, oni pucaju, krv prska na sve strane. Trajalo je više od sata. Smenjuju se. Treće veče Živojin nije mogao sam da siđe, pa su mi dvojica pomogli da ga svedem do podruma. Više smo ga nosili niz stepenice nego što je hodao.
Da bih pokazao odanost drugovima i ja sam uzeo pa sam šinuo po tabanima. Treći put sam šinuo odozgo, pa ponovo odozdo. Pogodio sam ga u nokat. Ležao je na stomaku. Jedan mu je sedeo na leđima. Kad sam ga pogodio u nokat i nabio mu ga u meso, on se toliko trgao da je ovoga sa zadnjice bacio čitav metar.
Krcun je često uzimao žilu. Kad vide kako onaj odlete, priđe i upita me:
- Gde ga to pogodi?
- Ja sam služio konjicu, a on je samo Ždrebe. Kad konja udariš odozgo, pa povratiš odozdo, bolje skače.
Na prozoru s rešetkama stakla su bila polupana, ali ostalo je trouglasto parče. Kada sam otključao, Živojin je stajao na sredini ćelije, okrenut licem prema vratima. U desnoj ruci držao je parče stakla. Prerezao je vene na levoj ruci, pa na desnoj. Krv je šiknula.
- Sad ne treba više da me vodite.
Krcun je uhvatio rukom da zaustavi krv.
- Nećeš, kurvo, umreti dok sve ne priznaš!
Odveli smo ga u Krcunovu kancelariju, krv je lila. Previli su mu ruku i krvarenje je zaustavljeno.
Onog dana kada je bila eksplozija u trezorima Narodne banke, gde smo mi proizvodili municiju, Žiku je u Krcunovoj kancelariji saslušavao Milovan Đilas. Jedna žena je kucala zapisnik, kasnije sam čuo da je to bila Mitra Mitrović.
Ceo materijal sa saslušanja predat je Titu. Stari je posle nekoliko dana dolazio kod Žike u ćeliju ostao čitav sat. Šta su pričali ne znam. To je bilo veče pre Žikine likvidacije.
U poslednjoj grupi osuđenih na smrt koji su streljani pre našeg povlačenja iz Užica bio je i Živojin Pavlović. Dvojica smo opalili metak u njega. Iz besa što je pokušao da beži. Likvidirali smo ga i svoj zadatak u potpunosti izvršili. Do tada nam niko nije utekao. Sutradan ujutru po Žikinoj likvidaciji, Krcun javlja nekom telefonom:
- Možete obavestiti druga Staljina, Pavlović je streljan.
Str. 122 - 125
Slobodan Gavrilovi D~elat
Albatros Plus